PIŠE DUBRAVKO GRAKALIĆ

Što će nam euro i Rafali, ako nemamo za ručak

Dubravko Grakalić (Snimila Adriana Tošić)

Dubravko Grakalić (Snimila Adriana Tošić)


Najave koje se čuju iz nekoliko nacionalnih sindikalnih centrala, poput Matice sindikata ili Sindikata visokog obrazovanja, te oštre riječi koje povremeno u velikoj mjeri izgovara Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, sve glasnije poručuju da su te radničke organizacije spremne krenuti u prosvjede, štrajkove i borbu da bi preživjeli. Ne samo oni, nego njihovi članovi od kojih i sami sindikalci dobivaju plaće. Razlog nezadovoljstva leži u inflaciji, poskupljenjima svega od čega se živi, ogrijeva, plina, struje i usluga svih vrsta. Poskupilo je i obrazovanje, bez obzira je li riječ o „besplatnom“ osnovnoškolskom, srednjoškolskom ili univerzitetskom školovanju.

Građani, bili oni članovi sindikata ili ne, još osluškuju što će se dogoditi, koliko će sve poskupjeti i hoće li s medijalnom plaću od 6.510 kuna – i daleko manjom prosječnom mirovinom – moći preživjeti. A kad shvate da neće moći, mogli bi, bi uzoru na francuske "žute prsluke" koji su u pohod za socijalnu pravdu krenuli prije nekoliko godina zbog poskupljenja goriva, krenuti u prosvjede. Imaju što tražiti; od toga da se država odrekne djela svojih prihoda u ime onih zbog koje postoji, dakle da smanji poreze, da onemogući konačnu propast srednje klase, da pokaže širu ruku pri socijalnim transferima i da i onima koji rade omogući pomoć u plaćanju života na hrvatski način.

Francuska, primjerice, od iduće godine ograničava cijene struje, jedan tamošnji trgovački lanac koji pripada najvećima u EU zaustavio je rast cijena stotinu osnovnih životnih namirnica, itd. U nas ekonomisti kažu da bi trgovci također mogli ograničiti vlastitu zaradu ako bi htjeli ili ako bi ih Vlada na to potaknula. U Njemačkoj su ovih dana izbili prosvjedi zbog plina i poskupljenja. Tamošnji prosvjednici više žele primirje s Rusima i njihovim plinom, nego borbu za prava Ukrajinaca.

Od činjenice da Hrvatskoj raste BDP prosječni građanin, za sada, nema ništa. On će i dalje litru ulja plaćati dvadeset kuna, brašno dvostruko skuplje nego prošle godine, a benzin kako bog da. Pri tome mu neće imponirati suosjećanja političara s plaćama trostruko većim od državnog prosjeka, ali mogao bi ga privući sindikalni poziv da izađe na ulicu i kaže da tako dalje ne može. I to bez obzira na političku boju koju voli. Pitanje je jedino imaju li sindikati snage, volje i hrabrosti povesti svoje članstvo u borbu za bolje danas. Organizacijski, više puta su dokazali da sindikalni autobusi iz Špičkovine i Brtonigle uredno stižu do vrata Banskih dvora. Kad se ona zatresu, možda ispadne pokoji novčić za one koji nemaju dovoljno.

Jesen će biti vrijeme u kojem treba donijeti odluke i krenuti u borbu ne samo za radnička prava, nego i za ljudsko dostojanstvo. Što će nam euro i Rafali, ako nemamo za ručak?

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of