PIŠE Bojan ŽIŽOVIĆ

1001 NEDJELJA Nekulturni je gost skrivao usta rukavom prevelikog kaputa i pljuckao kao da iz sebe želi izbaciti uroke ili nekog vraga poput raka pluća

Bojan Žižović

Bojan Žižović


Gdje smo ono stali. Dakle, iako izgleda nevjerojatno, ipak se tog dana u gostionici okupilo nešto ljudi, ne onoliko koliko je znalo biti u neka ni lošija ni bolja vremena, ali dovoljno da se u neko doba proglasi izvanredno stanje jer više nitko nikoga ne vidi, već svi uokolo udaraju o zidove, stolove, konobara, zidni sat s pticom kukavicom koja ne izlazi na vrijeme, zapravo nikada, obaraju čaše ne bi li stigli tamo kamo su se uputili. A kamo su to krenuli? Nigdje posebno, olakšati svoju patnju, utažiti žeđ, razjapiti usta pred zrcalom, pogledati karijes zbog kojeg je napuknuo zub, umiti se nečime što miriše i izgleda kao mokraća, ispeglati osmijeh.

- Mislim da je svijet usrano mjesto, rekao je za stolom netko tko je stalno krckao krpelje pod noktima, a nitko nikada nije vidio odakle ih je vadio.

- No, no, nećemo psovati, uzvratio mu je glas za istim stolom. Taj je glas podrhtavao kao da je znao da će umrijeti nakon nekoliko metara, da će ljosnuti u ništavilo kad stigne do prve prepreke.

- Ne psujem, to se samo čini, otpuhnuo je ostatke krpelja s kažiprsta.

- No, no, čuo sam vas.

Za drugim je stolom vladalo drugačije raspoloženje. Netko je cvilio kao da je izgubio voljenu koja je otišla kako je i došla, vrlo napeto i naglo, ali bilo je nešto uzvišeno u tom njenom dolasku, kao da se dogodilo čudo od kojeg je postao euforičan, onda i neoprezan, pa je stalno slavio, a nije shvatio da slavlja odavno nema, da je slavlje prošlo, da se proslavilo to što se imalo za slaviti i da se nakon tog kratkog čina njega valja dugo sjećati, ne ponavljati ga, nego sjećati ga se.

- Ne cvili više, rekao je glas koji je bio odaslan kao preporučena pošiljka, kao da na njemu stoji potpis, i pečat, i datum slanja, ali se ipak zagubio, jer je poštar tog jutra zaspao ispod krošnje zrele višnje, a kad se probudio već su svi plodovi popadali, toliko je bilo kasno.

- A što tebi smeta da čovjek cvili? Jel' imaš nešto protiv cviljenja? Misliš da ne bismo smjeli cviliti? A zašto? Pa to je naše pravo. Evo, i ja ću cviliti. Samo tako. Ništa mi ne treba, ne treba tu patnja ni sreća, samo volja, dobra volja, kao iz šmajsera je pucao riječi glas koji je bio toliko samouvjeren da su svi mislili da, ako išta može proći debeli kameni zid, onda je to taj. Ali to je bio samo dojam, glas se raspadao prije svih drugih, već nakon metra je bio slabašan i padao u naglom luku prema tlu, a tamo ga je čekala pljuvačka nekulturnog gosta koji je svako toliko skrivao usta rukavom prevelikog kaputa i pljuckao kao da iz sebe želi izbaciti uroke ili nekog vraga poput raka pluća.

- Ne smeta mi što cvili. Što bi mi smetalo? Naslušao sam se ja toga u životu. Eno, kad sam bio?, oglasila se preporučena pošiljka. No, izgleda da je stigla koji dan prekasno jer nitko je više nije slušao, razgovor se premjestio za drugi stol.

- No, no, nećemo dramatizirati. Nije sve tako ružno što se događa na ovim našim životnim poljanama, javio se podrhtavajući glas.

- Daj ti nama opiši te poljane. Ima li tamo žita? I ima li, daj bože, koja kravica? To bismo mi voljeli čuti, a za drugo ćemo lako, javio se glas iza šanka, konobar očito ili je netko iskoristio izvanredno stanje pa se tamo smjestio, među svoje.

- No, no, te su poljane zlatne, ali i željezne ujedno. Na njima ima, kako vi kažete, i kravica, ali ima i volova. No, no, svega ima.

- To volim čuti, da ima svega. Svega, svega, gotovo je zapjevao glas iza šanka.

- No, no, ne baš svega.

Jedan je glas šetao po gostionici, čas je bio na vratima, čas kod šanka, a onda bi odjednom sjeo za stol. Ništa artikulirano nije izgovarao, gubio se u žamoru. Taj je glas uzimao pića po drugim stolovima, izlijevao pune i malo manje pune čaše u bocun koji je držao pod stolom.

- Prijatelji, prijatelji, pa nećemo tako, oglasio se razgovijetno.

- No, no, a kako to nećemo?

- Tako oštro, grubo.

- O tome vam ja govorim, svijet je takvo mjesto, oštro, i grubo, i usrano. Nema tu ljubavi, krcnuo je krpelja noktima.

- No, no, nećemo psovati. Naravno da ima ljubavi.

- A gdje, gdje, recite mi, molim vas, gdje, javio se cvileći glas.

- No, no, svugdje oko nas. Evo, ovdje ima pregršt ljubavi.

Glasovi su se okupili na jednom mjestu. I zagrlili se. I onaj glas koji je šetao po gostionici sada se pridružio ostalima. Glas iza šanka je objavio da je izvanredno stanje završilo, dim se razišao. Svi zagrljeni brzo su se odgrlili i vratili na svoja mjesta.

- Mislim da je svijet prekrasno mjesto, krcnuo je krpelja.

- No, no, nemojmo pretjerivati.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini