PIŠE ROBERT FRANK

Uljanik nije prodan jer je promašeno prodavati 54,7 posto, bez državnih 30

Brodogradilište Uljanik / Robert Frank (Snimio Milivoj Mijošek)

Brodogradilište Uljanik / Robert Frank (Snimio Milivoj Mijošek)


Realnost je takva da na cijelom svijetu, koji trenutno broji preko osam milijardi stanovnika i među njima stotine milijuna golemih, većih, srednjih i malih firmi, koliko god to štovateljima i emotivcima oko pulskog Arsenala zvučalo nemoguće, nestvarno i blasfemično, ne postoji nijedna pravna osoba spremna izdvojiti, za nastavak brodograđevne ili bilo kakve druge industrijske djelatnosti na prostoru ovdašnjeg brodogradilišta, ono što se traži u stečajnom postupku - 156 milijuna kuna za 54,7 posto Uljanik brodogradnje 1856.

Cinici bi rekli da je to odraz stvarnog stanja. I ne da takvi nisu daleko od istine, već istinu zbore. Onu koji mnogi ne žele ni čuti ni shvatiti. Uljanik, škver, brodogradilište, Arsenal, kompanija koja je držala Pulu i koja je krajem 40-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme doseljavanja naroda sa svih prostora bivše Jugoslavije, upražnjena radna mjesta odlaskom Talijana popunjavala Srbima, Crnogorcima, Bosancima, Makedoncima i Albancima - trenutno nikoga ne zanima. Osim, možda, jedne ili dvije kompanije. Teško je, naime, naći proizvodnu, tržišnu, komercijalnu i isplativu nišu u koju bi se ovakav Uljanik mogao pozicionirati. Činjenica da za njega nema interesa gruba je stvarnost.

No postoji u svemu tome što se aktualno zbiva još jedan problem. Ne manji nego i veći od ovog koji Puljane suočava s brutalnom realnošću. Zove se ZTD. Zakon o trgovačkim društvima. Dakle, tko će pametan uložiti 20 milijuna eura u kompaniju čiji su gubici dodatnih 10 milijuna eura, ako njome ne može upravljati? Poanta je u tome da je država, Republika Hrvatska, u pulskom škveru suvlasnik s oko 30 posto. Umjesto da i ona, paralelno s ovim procesom prodaje 54,77 posto, a može i u paketu, krene u rješavanje svog dijela suvišnog i nepotrebnog vlasništva, čime bi novi, većinski vlasnik kontrolirao više od 75 posto kapitala i prema ZTD-u bi mogao kontrolirati procese, na njih utjecati i kreirati poslovne politike, imenujući svoju Upravu i Nadzorni odbor, netko je u Državi zamislio scenarij po kojem su pare vaše, investitorove, ma tko god on bio, a upravljanje naše, državno, ili čije već, apstraktno i imaginarno.

Tko god, međutim, ulaže svoj kapital, privatni, fondovski, korporativni ili obiteljski, želi i ima pravo kreiranja poslovne politike koja se odvija u okviru Uprave, s Nadzornim odborom kao korektivnim faktorom. ZTD, s pravima oko održavanja Skupštine, izbora članova NO-a i biranjem Uprave, početak je poslovnog procesa preuzimanja odgovornosti za kapital ulagača. Nije li tako, ulagača neće biti. Ulagač koji ulazi u vlasničku strukturu s 54,77 posto vlasništva ne može utjecati na ključne procese i u takav biznis neće ni krenuti. Stoga je ovakav način prodaje ostataka pulskog brodogradilišta suštinski promašen i neiskren.

I s figom u džepu.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum