PIŠE JURICA KÖRBLER

Dvije odlučne utakmice za Andreja Plenkovića


Sve u svemu, četverogodišnji politički put Andreja Plenkovića bio je uspješan, koliko god se oporba trudi prikazati potpuno suprotno. Osobno, premijer nije imao i nema mrlja kada je riječ o bolnoj hrvatskoj temi, korupciji, pa nikome nije palo ni na pamet okrivljivati ga za neke mutne poslove

Svaki saborski duel premijera i oporbe završi kao ovaj sada, a Andrej Plenković pokaže da je politički 'teškaš' za razliku od oporbenih lidera koji samo doskočicama žele pridobiti simpatije javnosti. Premijer lako svoje uglađeno europsko lice prilagodi fajterskoj domaćoj sceni i argumentirano, koncentrirano i suvislo odgovara na gotovo uvijek iste optužbe oporbe. I ovaj put, između početka hrvatskog predsjedanja Europskom unijom i odlaska u Berlin na razgovor s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel Plenković je poentirao u Saboru i pokazao da praktički nema teme u kojoj nije bio superioran.

Ako vratimo film četiri godine unatrag, u politički kaos koji je slijedio prije njegovog dolaska u Zagreb i preuzimanja HDZ-a i Vlade, nije teško zaključiti da su promjene, i to one na bolje, vidljive. Imamo premijera kojeg europska politička scena cijeni, koji je ostvario nesumnjive pomake i u domaćoj ekonomiji, iako ostaje činjenica da se tu moglo više. Imamo premijera koji se trudi Hrvatsku izvući iz ralja ekstremizma, desnog ili lijevog, ali i populizma i stvoriti uvjete da se Hrvatska ne dijeli na onim temama koje je stalno vraćaju u prošlost. Imamo premijera koji u uskom krugu suradnika ima ozbiljne ljude, poput Davora Božinovića, pa kada se sve to zbroji, dojam je da mu je drugi premijerski mandat siguran.

Prednosti i mane

Ipak, nije tako. Živimo u Hrvatskoj u kojoj su debelo poremećeni sustavi vrijednosti, pa prednosti često postaju mane. Osjeća to na svojoj koži sada i Andrej Plenković, kojem je ipak trebalo vremena shvatiti da europska politika i ona na vrućem hrvatskom političkom tlu nisu isto.

Učinio je do sada dvije veće greške. Prva je bila stavljanje Karla Resslera na vrh liste za Europski parlament. U želji da pomladi stranku birao je ljude u koje je imao povjerenje, smatrajući da 'mlada krv' treba i HDZ-u i stranačkoj reprezentaciji koja će Hrvatsku zastupati u EP-u. Zapravo, bio je u pravu, ali to ga je koštalo prvog 'poraza', jer onaj 4:4 je vratio SDP iz mrtvih. Da je Plenković primijenio taktiku Davora Bernardića i propustio neke stranačke 'oponente' koji su imali čvršću (desnu) bazu u HDZ-u na čelo liste za Europski parlament bilo bi 5:3 i čista pobjeda.

Druga greška bila je ta nedvojbena, puna podrška Kolindi Grabar-Kitarović, kada je već bilo posve jasno da su joj minimalne šanse za drugi mandat. Za razliku od njega, koji nas je sve ove godine afirmirao u Europi, odlazeća predsjednica često je bila na rubu onoga što se može nazvati, koliko god grubo zvučalo, sramoćenjem. Politički lideri se ne grle po nogometnim svlačionicama i točka. Znao je to Plenković jako dobro i mogao je u tu utakmicu ući s manje žara, prepustivši političku sudbinu Grabar-Kitarović njoj samoj. Bez Plenkovića koji je svo vrijeme ispravljao njene greške ionako bi dobila upola manje glasova, a ”strah” od Miroslava Škore je ionako bio pretjeran.

Dobro, to su greške koje se više popraviti ne mogu. Neki će reći da je pogriješio i inzistiranjem da se usvoji Istanbulska konvencija, ali to je put da Hrvatska postane istinska demokratska zemlja i Plenkovićeva stranačka desnica to je samo iskoristila u pokušaju obračuna s njim. Ionako, većina nije imala pojma, a nema ni sada, o čemu se tu uopće radi. Možda je Plenković pogriješio što se odmah jače nije konfrontirao s tom stranačkom desnicom, ali u konačnici ju je ipak držao pod kontrolom. Možda je i najveći propust što nije našao zajednički jezik s Davorom Ivom Stierom, ali politika je gruba disciplina gdje pucaju prijateljstva i suradnici često postaju protivnici.

Godina odluke

Sve u svemu, četverogodišnji politički put Andreja Plenkovića bio je uspješan, koliko god se oporba trudi prikazati potpuno suprotno. Osobno, premijer nije imao i nema mrlja kada je riječ o bolnoj hrvatskoj temi, korupciji, pa nikome nije palo ni na pamet okrivljivati ga za neke mutne poslove. Branio je svoje suradnike za koje se kasnije pokazalo da baš i nisu bili čisti, ali to je ljudska kvaliteta stati iza 'svojih' ljudi dok se ne dokaže da ih se više ne može braniti. Stoički je podnosio i krajnje nekulturne napade, poput posljednjeg Ivana Vilibora Sinčića u Europskom parlamentu. Tako se naprosto ne razgovara s jednim premijerom.

Ovo će biti godina odluke za Andreja Plenkovića. Kako sada stoje stvari pobijedit će u stranačkoj bitci u travnju, ali je mnogo neizvjesnija ona u rujnu ili listopadu. Plenkoviću je preostalo malo vremena stvoriti bazu za novu koaliciju bez koje ne može ponovo pobijediti. Ali i prije toga njegova komunikacija s hrvatskim građanima trebala bi biti drukčija od one do sada. Hrvatski političari ionako previše dopuštaju da ih se svakodnevno pita o svemu i svačemu, što je u Europi nezamislivo. Tko može samo tako zaustaviti gospođu Merkel i danonoćno je maltretirati pitanjima. Premijer se zato treba oglašavati manje i rjeđe, ali tada konkretno i jasno.

Demokracija je politička utakmica u kojoj svaki građanin može reći što hoće i koga hoće. Na sreću, Hrvatska je dio tog demokratskog kluba i njeni će građani odlučiti o novom premijeru, kao što će članovi HDZ-a odlučiti o novom šefu. Andrej Plenković sigurno je i za jednu i za drugu fotelju favorit, možda i najbolji kandidat, a mjeseci koji su pred nama pokazat će njegovu političku vještinu koja bi HDZ definitivno trebala usmjeriti na put političkog desnog centra uz sve one vrijednosti koje imaju europski pučani, a Hrvatsku učiniti mjestom za bolji život.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini