(Foto: Marko Lukunic / Pixsell, Davor Kovačević)
Kada se neka odluka u Saboru mora donijeti dvotrećinskom većinom, onda je nužan dogovor vlasti i oporbe. Naprosto je nužan. Ne može biti drukčije. Istina, mediji i ostala zainteresirana javnost takve aktivnosti redovito nazivaju političkom trgovinom. Tako to bude godinama. Čak i kada više političkih stranaka pokušava formirati vladajuću koaliciju u državi ili na lokalnoj razini, opet i mediji i svi drugi govore o tome da se tu politički trguje. A kamoli kada je u pitanju još složeniji proces u kojem ljuti rivali iz vlasti i oporbe trebaju dogovoriti kadrovska rješenja koja bi jamčila podršku najmanje dvije trećine saborskih zastupnika. U tom slučaju dvije strane trebaju sjesti i pokušati postići dogovor. Hoće li ga biti, nije uvijek izvjesno. Ovisi to o tome tko pregovara, važna je naravno osobnost i umiješanost pojedinih pregovarača, ali i o početnim pozicijama dviju strana.
Naravno, zainteresirana javnost uvijek će izaći sa savršenim odgovorom. I u Ustavni sud i na čelo Vrhovnog treba izabrati najbolje kandidate. A ne se upustiti u nekakvu političku trgovinu tipa: ti meni ovo, ja tebi ono. Naravno da bi to bilo najbolje, ali je u realnom životu najčešće nemoguće. Jer kako između više kandidata za neku od ovih funkcija izabrati »najvećeg stručnjaka« ako svi zadovoljavaju sve formalne uvjete, a dosadašnje karijere su im više-manje slične. Nije to nogometno prvenstvo u kojem je prvak onaj tko skupi najviše bodova. Kako od više dobrih kandidata izabrati najbolje ako su prilično slični, odnosno ako ni jedan nije ostvario baš blistavu karijeru ili je, druga krajnost, totalni luzer, iako eto zadovoljava formalne uvjete. Da se to razriješi, neki ljudi moraju sjesti za neki stol i pokušati se dogovoriti. Hoćemo li to nazvati banalnom političkom trgovinom ili pokušajem dogovora razboritih političkih aktera, sasvim je svejedno. To je naprosto nužno.
A sad malo o početnim pregovaračkim pozicijama. One koje je iznio Andrej Plenković prilično su tvrde. On naprosto želi da dva ustavna suca predloži HDZ, odnosno on, a jednog oporba. Usto, sve to veže, odnosno to mu je uvjet da vladajuća većina sudjeluje u izboru čelne osobe Vrhovnog suda.
Hm. Naravno da će svaka politička opcija u Ustavni sud željeti ugurati onog tko joj je svjetonazorski blizak. Jer, kao što to znaju svi studenti druge godine prava, ustavno sudovanje je političko sudovanje. Jako često je takvo. Kako će se neki sudac izjasniti, recimo, oko pitanja pobačaja ili nekoj sličnoj temi, ovisi gotovo isključivo o njegovom svjetonazoru, a ne ni o kakvim ustavnim ili zakonskim normama. To se često vidi kada se u Americi biraju članovi Vrhovnog suda koji obavlja i ustavno sudovanje jer ova zemlja nema posebni Ustavni sud. Konzervativni predsjednik će Kongresu predložiti konzervativnijeg kandidata, a liberalniji liberalnog. To je potpuno normalno. Ali to ne znači, barem se to ne govori javno iako i tu sigurno ima svašta, da se od tog suca očekuje da i u nekim stvarima gdje nema svjetonazora uvijek glasa kako to odgovara onome tko ga je predložio. Naravno, još jednom, ne treba raditi bajku od američkog ili bilo kojeg zapadnog sudstva jer i tamo postoji puno javnosti nevidljivih niti koje povezuju predlagatelja i predloženog. Ali se ipak pokušava držati forma. Mada i to je upitno ako Trump bude u prilici predlagati suce za Vrhovni sud.
Oporba je u startu odbila kvotu po modelu »dva nama, jedan vama, a onda izaberimo zajedno šefa Vrhovnog suda«. Što prevedeno na svakodnevni jezik znači da nitko neće biti izabran. Da će biti situacija kao i kod izbora diplomata, gdje već pet godina nema dogovora Vlade i predsjednika Republike. Uglavnom, pred nama je još jedna politička blokada. Lako je moguće da se još dugo neće izabrati ni ustavne suce, niti šefa ili šeficu Vrhovnog. To slikovito govori o razini domaće političke elite, ali i o ustavnopravnom okviru koji je stvorila. Nema u ovoj priči nevinih. Aktualna većina jest pretvrdo ušla u pregovore, ali i oporba je, dok je bila vlast, znala raditi svakojake akrobacije s Ustavnim sudom. Uglavnom, još jednom, sve se ovdje svodi na razboritost dviju strana. A nje najčešće nema, ili postoji u mizernim količinama. Nitko neće biti izabran.