KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA

Jesu li Berlusconi, mafijaši i masonska loža P2 ušli u Glas Istre?

| Autor: Robert FRANK

Bez obzira što neki vjeruju u mafijaško-masonsko-političku povezanost Glasa Istre sa strukturama moći, podzemlja i tame, krupnog kapitala i ekstraprofita, nacionalističko-revizionističkih s pseudohistoriografskim strukturama, činjenica da je naša redakcija sastavljena od pojedinaca čija razmišljanja međusobno odudaraju kao da žive na najudaljenijim planetama dokaz je praktične tolerancije različitosti koju ne promoviramo nego živimo

Vjerojatno se iz nečije perspektive s mutnim pogledom kroz zamagljenu stvarnost činilo nezamislivim da Glas Istre svoje tri top stranice, u pravilu i na dnevnoj razini rezervirane za najvažnije političke intervjue i teme, posveti relativno poznatom Goranu Matiću iz pulske organizacije Radničke fronte. Vjerojatno i na njegovo iznenađenje, bez cenzure mu se ekstenzivno objavilo sve što je rekao. Možda je mislio, ako je žrtva predrasuda kao i mnogi iz tog ultraljevičarskog miljea, da mi u Glasu Istre na živo jedemo komuniste, ljevičare i aktiviste. Možda je mislio da smo nalik kanibalima iz plemena Korowai koje živi u džungli Zapadne Papue u Indoneziji i tamo po određenom kriteriju jede svoje nepodobne članove. Vjerojatno bi po analogiji to značilo da u Glasu Istre uskraćivanjem prava na život eliminiramo one s kojima se politički, ideološki, plemenski ili čisto ljudski ne slažemo.

Možda neki misle da se s takvima, osim ritualnim kanibalizmom, još razračunavamo egzekucijama po kratkom postupku, bacajući njihova beživotna te nacionalizmom i kapitalizmom unakažena tijela u fojbe. Kao što su to, recimo, radili i komunisti, a još više, nemjerljivo više, fašisti i nacisti, najveći zlotvori u povijesti ljudskog roda

Što god mislili oni koji ne prepoznaju našu koncepciju otvorene novine, mi ne pakiramo, ne služimo ni krupnom kapitalu, ni pokvarenim političarima, ni liberalima, ni konzervativcima, a još manje revizionistima. Jer, to nam neki neuspješno imputiraju. Mi samo, na svoj način, nekome milo, nekome mrsko, nekad uspješno, a nekad bez pravog efekta, služimo narodu, javnosti i općim interesima. Mi smo vox populi. I potičemo raznolikost, raznovrsnost, različitost, suprotstavljenost mišljenja i pogleda, od jedne do druge krajnosti. Pritom naše stranice, unatoč predrasudama slabo argumentiranih kritičara, otvaramo i onima koji nas najviše buše. No njima vjerojatno ta sloboda uživanja prava u konzumiranju demokratskih i medijskih standarda ne odgovara baš uvijek. Zašto? Pa zato jer će oni koji su politički neuspješni i nerealizirani, loše opravdanje, glupu izliku i falše argumente za to pronaći u samozvanom statusu žrtve medijskih nesloboda. Izmislit će, recimo, da ih uništavaju klasni neprijatelji utjelovljeni u lokalnom mediju nesklonom političkoj opciji koju oni zdušno i legitimno zagovaraju. Još malo pa će zbog ideoloških razmimoilaženja takvi progurati tezu da je Glas Istre ispostava masonske lože P2 čiji je član, recimo, i Silvio Berlusconi. A iza svega se, naravno, nalazi mafija: sofisticirana, ali ipak brutalna, tradicionalna po ustroju, a po modelima funkcioniranja krajnje moderna. Ma ako niste znali, bolje vam je odmah i unaprijed reći da je Glas Istre nešto poput najvećeg talijanskog dnevnika, umjerenog milanskog konzervativnog glasila „Corriere della sera“ – prije svega, uzdanica krupnog kapitala prožetog isprepletenim interesima masona, mafijaša i političara! Da, da, naravno…

Bez obzira što neki vjeruju u mafijaško-masonsko-političku povezanost Glasa Istre sa strukturama moći, podzemlja i tame, krupnog kapitala i ekstraprofita, nacionalističko-revizionističkih s pseudohistoriografskim strukturama, činjenica da je naša redakcija sastavljena od pojedinaca čija razmišljanja međusobno odudaraju kao da žive na najudaljenijim planetama dokaz je praktične tolerancije različitosti koju ne promoviramo nego živimo. I to se, dobrim dijelom, svakodnevno vidi u našim tekstovima.

Upravo zato je bez bilo kakvih problema i ograničenja na stranicama lista, koji je po njemu dio „odavno opustošene medijske scene“, svoja zanimljiva socijalističko-utopistička razmišljanja iznio Goran Matić. Osim što u nekim situacijama povezuje nepovezivo i osim što mu se gadi Franjo Tuđman, taj pulski ljevičar kaže da je u našem listu s gnušanjem pročitao komentar u kojem se zelenu aktivisticu Dušicu Radojčić uspoređuje s notornom Željkom Markić. Potpisnik teksta za Radojčićku i Markićku zajednički nazivnik u djelovanju pronašao je u njihovom aktivizmu koji postupno prelazi u otvoreni politički angažman. On u tome vidi problem, u modusu operandi, u tom beskrajnom koketiranju s politikom na distanci koja se, protekom vremena, sve više krati dok obje ne uđu u ono što preziru. Tu detektira problem, a ne u stavovima koje obje gospođe zastupaju. Pri čemu, treba li to uopće naglasiti, Radojčić razmišlja urbanije, modernije, prihvatljivije i s puno većom dozom poštivanja ljudskih prava koje pak Markićka uskraćuje po raznim osnovama. Matić, naravno, u svojoj zaluđenosti Radojčićkom, za njega nedodirljivom kao svetom kravom u indijskoj kulturi, od šume ne vidi drvo. Ne vidi da komentator ne izjednačava njihove vrijednosne sudove i stavove, gdje je Radojčić superiorna nad Markić, nego samo zaključuje da im je aktivizam, nažalost, objema poslužio kao moguća odskočna daska za ulazak u svijet politike. I sad se Matić, štujući kult Dušice Radojčić, kao sljedbenik njenog lika i djela okomio na novinara koji se, zamislite sad bezobrazluka, usudio nešto kod nje dovesti u pitanje. To se, Matiću, zove sloboda mišljenja. Bez vrijeđanja. Samo drugačiji stav o istoj situaciji.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater