Na Prematinki u Banjolama pogledao sam u travnju utakmicu domaćih i Vinodola. I s društvom primijetih kod gostiju španera, vižljastog igrača kod kojeg se odmah vidi "da zna". Obrijane glave, nizak, nekako je djelovao poznat, ali na daljinu teško je bilo razaznati odakle.

Onda je u jednoj akciji bio pored naše linije i njegov pogled odmah je odao memorije. Deki. Darko Deranja. Za mlađe koji ga ne znaju, to je Fiuman, koji je prije 23 godine stigao na Verudu i postao članom Uljanika, odnosno Pule (1856, Staro Češko, 1961). Deki je igrao veznog, znalac s loptom, žilav, borben i dobrog udarca. Sudjelovao je u finalu Kupa, u osiguranju ulaska u Prvu HNL, a potom je i igrao u elitnom razredu. Posebno će se pamtiti njegov nastup protiv Dinama, u prvoj domaćoj prvoligaškoj utakmici 31. srpnja 2004. Tadašnji pulski "plavi" su protiv zagrebačkih Modrih gubili 0:1, a onda je u dvije kontre, Darko Deranja izazvao euforiju na tribinama s dva pogotka za 2:1. Maestralni napadač Asim Šehić poentirao je za 3:1 i kada se činilo da će utakmica završiti pobjedom Puležana, Modri su postigli dva gola za remi od 3:3. Dojam je, međutim, bio sjajan za domaću škvadru, a poražavajući za Dinamo. Njihov kapetan Niko Kranjčar, na parkiralištu iza tribine, govorio mi je o lošoj igri i organizaciji, što je kasnije nakon objave u tisku, pridonijelo smjeni trenera Nikole Jurčevića. Četiri mjeseca kasnije Kranjčar će napustiti Dinamo zbog sukoba s vodstvom kluba, odnosno Zdravkom Mamićem, i otići u Hajduk.

Što se sve nakupilo u idućih 21 godinu nogometa. U Banjolama smo se s Deranjom srdačno pozdravili. Dva desetljeća smo stariji, proporcionalno mekši u emocijama, čuvajući drage memorije rado ih izvlačimo s polica sjećanja. U studenom će navršiti 45 godina. Pričao je da je po odlasku iz Pule bio još u Karlovcu i Nehaju, a onda se uputio u Austriju, gdje se zadržao 15-ak godina igrajući nogomet i radeći. Da ne može bez nogometa pokazuje i time što s guštom i dalje igra u četvrtoj razini nogometa, 3. HNL za Vinodol. Djeluje Deranja opušten i zadovoljan, rado smo se prisjetili ondašnjih vremena, a koja su sada (i) u nogometnoj Puli sasvim drugačija, bolja. Ona su bila vrlo emotivna upravo zbog početka puta iskoraka, sa Scorijom, pa Pamićem, teškog puta u kojem je klub prolazio razne nevere i gotovo potonuo. No, sudbina je ipak bila na strani Pule, koja od 2018. kontinuirano kao klub raste i dosegla je, nakon 21 godine (od čega 19 prvoligaških), teško zarađen status etabliranog aktera HNL-a. Deranja je jedan od onih aktera tog vremeplova koje se drži važnima jer su utabali taj put.

Tog detalja s bivšom jedanaesticom Pule 1856 prisjetio sam se ovaj petak kada me nazvao kolega iz Belgije, Koen Van Uytvange, i raspitivao se o još jednoj jedanaestici novijeg datuma pulske nogometne memorije. Hassane Bande! Reprezentativac Burkine Faso (30 nastupa, 2 gola) stigao je u Pulu u veljači 2021. s aurom velikog talenta iz Ajaxa, u kojeg je stigao iz belgijskog Mechelena za dojmljivih 8,5 milijuna. Istra mu je bila točka revitalizacije karijere nakon što se oporavio od dvogodišnje pauze zbog dramatičnog loma potkoljenice i skočnog zgloba. Bandea je ozljeda bitno zakinula u razvoju velikog potencijala, ali u Puli je bio vrlo solidan, odigravši 51 utakmicu, uz 8 pogodaka i 2 asistencije. Podložan promjenama raspoloženja, znao je imati slabije nastupe, ali i nadahnute učinke s driblinzima, prodorima i atraktivnim akcijama. Bande je nakon godinu i pol u Puli otišao dalje, u francuskog drugoligaša Amiens, a nakon sezone u Finsku, u HJK Helsinki. Osvojio je tamo naslov prvaka, kao što su mu u riznici stoje naslov, Kup i Super kup Nizozemske s Ajaxom.

Bandeu (26 godina) je istekao ugovor u Helsinkiju i trenutno je bez kluba, pa Koen radi priču o njemu kao igraču koji je nadvladao tešku ozljedu i, među ostalim kroz Istru, vratio se u nogometni život.

Prošao sam tako malo arhivama i prisjetio se brojnih igrača, i trenera, koji su kroz proteklih 21 godinu prodefilirali prvo Plavim, a potom Zeleno Žutim, dresom, dajući svatko na svoj način veći ili manji, doprinos razvoju prvoligaške zbilje pulskog nogometa. Danas bez ikakve ograde možemo tvrditi da je Pula etablirana prvoligaška članica, koja je uz dvogodišnji prekid (2007-09) 19 sezona u eliti, odnosno 17 uzastopno. Istra 1961 je, od šok terapije 2018. kada je bila na korak od gašenja, uz baskijski kapital do danas narasla do točke kada je (napokon) prestala biti većini simpatična i posljedično sažalijevana. Ono, uglavnom tretirana jadnom jer nema love, a ima štrajkove, dugove, arbitraže, loše uvjete, klub kojeg čerupaju čim se pojavi neki mladi talent škole ili bolji igrač u seniorima. Klub koji je nakon sažalijevanja postao klub kojem se podsmjehuju jer kako god išla sezona, u pravilu će biti deveti od deset prvoligaša. Okruženje koje "ne može stvoriti igrača". Grad i poluotok u kojima malo koga uopće zanima nogomet. Koliko mitova.

Nakon nekih 30-ak godina može se primijetiti vrlo bistro da Istra 1961 više nije tako simpatična. Da se primijetiti da Drosina nije baš drugima tako draga, kao nekad i lako osvojiva tvrđava, jer nema "pritiska domaćih gledatelja". Konkretno se spoznaje da se više i ne može doći u tabor Zeleno Žutih, a kamoli s razdaljine, povesti dobre igrače za ništa, ili dva bijela i dva crna. Puno se toga promijenilo, na bolje za Istru 1961 i njene navijače, da je druge počela iritirati time što više nije kao prije, simpatičan i lagan zalogaj svima.

Mislim da se takvi procesi razvoja jednog kluba ili društva moraju događati kroz koje desetljeće. I to ako se u globalu ispravno i dobro radi, uzimajući u obzir mnoštvo prepreka koje se pojavljuju. Realno je puno svjedoka tih 30-ak godina iskoraka pulskog nogometa bilo skeptično da će doživjeti i pola od onog što danas imamo, a to je stabilan prvoligaš, financijski solventan, koji ima svoj kamp, dobru omladinsku školu, organizacijsku solidnost, sve veću vidljivost i podršku u Istri, rast moći u prijelaznim rokovima i još dosta toga što je 1990-ih bilo sanak pusti. I govorili su mnogi, nemogućeg ostvarenja. Da je netko tada kazao, uz još stari "gradski" i onaj atletski stadion na Verudi, da će Pula imati jedan od najnogometnijih stadiona u državi, a da će u 2025. doživjeti da ima 10. prosjek posjete unutar prostora bivše Jugoslavije, tretirali bi ga mučkim provokatorom koji ne voli Istru i Istrijane. Dogodilo se. Od one generacije koja je s Pamićem ostvarila ulaz u Prvu ligu (2004.) do danas, kada se klub bori za prvi izlaz u Europu, svakog aktera koji se trudio dati svoj doprinos treba respektirati.

I onog koji nije bio na razini očekivanja. Bilo je svega, ali kako je kazao Michael Jordan, "promašio sam više od 9.000 šutova u karijeri, izgubio više od 300 puta, 26 puta su mi suigrači povjerili zadnji šut koji sam promašio. Nisam uspijevao opet, padao i dizao se... I zbog toga sam na kraju uspio."

Istra je danas klub koji plaća odštete, što je do jučer bilo nezamislivo. Nasraoui, Fredriksen, Taraba, Đurić, Radošević, uz ne tako davno Mierez, plaćeni su ukupno 1,5 milijuna. No, Istra je prodala kroz proteklih 10-12 godina igrača za oko 13 milijuna eura. Samo u ovoj godini 2025. oko 5 milijuna, s realnom perspektivom da će do kraja kolovoza to biti 60-70 posto više. To što je počela plaćati odštete je konkretan pokazatelj da je klub napravio statusni veliki iskorak.

No, vidi se i po tome da veliki klubovi žude za Istrinim trenerom, kao što je pokazao slučaj Garcia-Hajduk. Žude za igračima pa je Dinamo inzistirao na Lisici, Valinčiću. Hajduk je htio Majkića, sada Marešića, lani je potonjeg htjela Rijeka, a Majkića Osijek, koji je vabio i Hujbera. Miereza su umanjivali svi dok je bio Istrin, a onda se za njega milijunima (iz)borili Osijek i Dinamo. Kao i za Belju. I u Puli, a kamoli drugdje, kritizirali su Istru što dovodi "gotovog" igrača kao Majstorovića ili odbačenog u Palermu Devetaka. Oni su postali važni akteri šampionske Rijeke. Mogli bi u nedogled, kao u slučaju Perkovića (Dinamo), Bakrara (New York, pa sada Dinamo). Ivušić je svima zahvalio da je uspio do reprezentacije, čak i klubovima gdje nije branio, ali činjenice govore da ga je Istra promovirala u Prvu ligu i uz 45 nastupa omogućila kasnije iskorake. Taichi Hara je nedavno debitirao za Japan, Joao Silva je nakon odlične belgijske karijere postao igrač brazilskog Recifea. Iako skeptici i kritičari najviše pamte (brojne) promašaje, činjenice ukazuju da je mnoštvo igrača koji su nosili dres Istre napravilo važne profesionalne karijere i iskorake. Vrijeme kojeg je sve manje u nogometu za procese sazrijevanja, pogotovo je u Puli uvijek bilo "skraćeno" u doživljaju nečijeg potencijala. Svatko može imati svoj stav o njihovom radu, ali ostaje činjenica da je bivši SD Mikel Gonzales sada sportski direktor Athletic Bilbaoa. Dabac je sportski direktor, a Podnar član Uprave, Dinama. Raić-Sudar je sportski direktor Rijeke i bliski suradnik u IO HNS-a predsjedniku Kustiću. Budicin će postati pomoćnik Keka u Sloveniji, Prelec je drugi puta angažiran u Vejleu, Curro Torres je prvak i trener godine u Estoniji, Rafa Marquez je naslijedio Štimca na klupi Indije. Jumić je bio uz Bjelicu u Osijeku, Trabzonsporu, Union Berlinu i Dinamu. I tako dalje…

Pula više neće biti nogometno možda simpatična, više iritantna jer se počinje dičiti pisanjem svoje tradicije. No, treba nastaviti kako radi i bit će ono što je napokon postala i u svojoj kući, respektirana.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Đole, prijatelji ga nisu zaboravili
• Blaženi u Istri, Blagi ostaje dio nas