O slavo, o italiano«? Retorički, Tomizza to sudbinsko pitanje cijelih naraštaja s ovih strana od šibenčanca Tommasea (gia Tomašića), do braće Stuparich ili Itala Sveva (gia Ota Schmitza),.. do Waltera Mocennija,.. do Franca Jurija, retorički čini apsurdnim govoreći »il mio sangue slavo, la mia cultura italiana« (moja slavenska krv, moja talijanska kultura). Tehnički ista ta pitanja Tomizza zaobilazi bivajući jednostavno europski pisac, preciznije, objavljujući knjige diljem Evrope, ali nikako ne postajući, »ZATO«, doslovni literat-kozmopolit ili vjerni disident koji se svojim umjetničkim bićem suprotstavlja stranoj snazi političke moći i moći uopće (kao, recimo, Grass, Kiš, Vojnović, Marquez, Kundera...).

Tomizza ne optužuje, Tomizza ne prokazuje, Tomizza (životom svojim i, osobito, svojim djelom) se ne bori - Tomizza, jednako tako, niti ne pomiruje. Tomizza, zato ne POBJEĐUJE, Tomizzu, zato, nije mogućno niti PORAZITI. Onaj trenutak na trgu motovunskom - to je Fulvio Tomizza, Tomizza - čvrsto samoodređen Istrom - svako drugo određenje odbacuje i tako dostiže svoj kosmos, pred njim su, stoga, nemoćne države sa svim svojim granicama, himnama, nacijama, pasošima, barem, da popustim malo ipak: ove dvije države koje ga se izravno tiču. Jasno, Tomizza ne postiže to pukorn namjerom, »odlukom«, niti pak kršćanskim oprostom, svemirskim pomirenjem. Ništa on ne »prašta«, ništa on ne pomiruje. Ali Tomizza niti ništa ne zaboravlja, Tomizza sve pamti, ali se ne osvećuje. I sve zapisuje.

Tomizza ne prosuđuje, Tomizza rasuđuje! Stoga, on je pojava ako ne već usamljena u europskoj literaturi, onda svakako vrlo rijetka i osebujna.

Tomizza je zvonar Martin Kružić iz »Boljeg života«, on se ne pita, »za kim zvona zvone«, on zvoni, zvoni, zvoni...

I tako, poslije ovog zamršenog, zakučastog, hirovitog putovanja po skrovitim kutovima stvaranja i osobenostima duše, ono, to putovanje, najzad, dohvaća jasnije obrise i jasan cilj se pomalja iz sfumatura ne posve razabirljivoga...

Nužno je, za me, bilo ovo putovanje da bih i sebi i drugima pokušao pojasniti dubinu slojeva knjige »Zlo dolazi sa sjevera«, ili posve izravno, da bih pokušao pojasniti zašto je u tu knjigu Fulvio Tomizza uvrstio dvije knjige, dvije čak različite knjige, doslovno ih postavljajući kao jednu i nedjeljivu. Jer posrijedi je prvi njen dio - zapravo marloovski jezgrovit »kratki roman« (tko je pročitao njegove »Osvajače« razumijet će usporedbu), sintetizirana saga o koparskom poraću - izravno autobiografski.

I zatim sve ostalo: Vergerijeva romansirana biografija.

Sam autor u prvome poglavlju knjige izravno svjedoči kako se po tadašnjim našim novinama u Kopru prvi put susreo s Vergerijem, kojega je naša revolucionarna poratna propaganda otkrila za javnost kao čovjeka kojega je katolička crkva progonila. »Dakle«, čovjeka »naprednog«, »revolucionarnog«. Fulvio Tomizza odlučio je da će se, jednom, pozabaviti, Vergerijem, i, učinio je to, godinama kasnije, već zreo čovjek i pisac zamamne bibliografije... Prividno, cijeli uvodni dio knjige od nekih 75 tipkanih stranica, kao da se bavi samo time: kako je Tomizza ušao u trag Vergeriju i zašto je naumio njime se pozabaviti. Kažem, prividno, jer da je to bio razlog nastajanja tih stranica, zacijelo bismo čitali uobičajeni autorski proslov vlastitom djelu, uobičajen kada autor smatra da je čitaocu dužan (iz kojih bilo razloga) pojasniti zašto je tu knjigu napisao.

Možda je Tomizza i imao tu namjeru (viđamo se, nadugo, o svemu i svačemu raspredamo, ali o ovome nismo razgovarali, zato nagađam) kada se latio »uvoda« u Vergerija? Mislim da se obrat desio kada je Fulvio počeo pripreme svoje za Vergerija. Htio je (o tome jesmo razgovarali) »malko« istražiti, dakako, tako se čini uvijek, a naročito kada su posrijedi povijesne ličnosti arhive i biblioteke,.., ali kako se uputio u taj posao, smatrajući da će mu to uzeti neko »normalno« vrijeme od mjesec dana, dva.., tako su se produbljivali i širili Vergerijevi tragovi, tako je rasla Tomičina znatiželja, prerastala u traganje, u opsesiju, jer ti tragovi vodili su ga diljem Istre, Italije, Švicarske, Francuske, Austrije, Njemačke...

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• O lovu, homo erectusu i homo sapiensu
• Šaka besid proti pozabljenja
• Govorimo po našu