(Arhiva Glasa Istre/Pexels)
Brigada del amanecer ili, sudbina pištolja "astra" 9mm kurz, P. WA 251, 54875, tvornica Unceta y Compania, Guernica, Espana... Pišući za Glas, deboto sve ča će biti u muojin memoarih, ta bot san napensa jeno malo po munjenu: van dati štiti meni najmilije od svega ča san napisa pasanih decenij: ovo morete potle najti u sjećanjima, a morete i sad u mojim izabranim djelima, a vero morete i čuti na BOOK&ZVOOK di ja štijen sve uvo ča ćete štiti, ako vas bude volja.
I tako smo se za stolom našli svi Šimatići, prvi i posljednji put, svi živi i svi mrtvi Šimatići. I tako, ta moja "brigada del amanecer" koja se tada okupila oko mene, i stvarna i nestvarna, sada me pohodi često, u onim nestvarnostima kada se još noć otima danu, kada ne znam da li sam mrtav ili živ, da li sanjam ili su svi moji zbilja sa mnom tu, u trenucima nepostojanja, prije nego će žuti i crleni peteh črnega oka srid plamika krešte objaviti da nije ništa smrt jer sve je život, jer, evo svitanja, evo zore, l'alba beata che fa scampar el Bilfo nelle foibe passate...
JAT-om sam stigao u Paris, Air Franceom na tuniški aerodrom El Aouine. Uzeo sam taksi, "Učka" nije bila u luci, ni u beskonačnome kanalu, ni na vanjskome sidrištu El Bahira.
Vratio sam se u centar grada, izabrao "Grand Hotel Venezia" u nizu skromnijih, gdje je vrijedila moja kreditna kartica. U džepu, stotinjak dolara. Nazvao sam agenta, rekao je da "Učka" ostaje u Rotterdammu nekoliko dana zbog kvara kormila. Isto to rekao mi i nakon sedam dana...
I tako sam, opet zbog kreditne kartice, postao redovni gost gostionice "Pod Zelenom zvijezdom", pri kraju pa desno u zbrkanom kvartu uz aveniju Burgiba, inače me odbijala sterilna europoidnost toga mjesta gdje se razgovaralo isključivo na francuskom. Jer pamtio sam živi Tunis od prije dvadesetpet godina, nabujalog arapskog kolorita i revolucionarnih zanosa. Sjećam se, grad je bio pun alžirskih ustanika koje smo i Tunis i mi zdušno pomagali, naoružavali, liječili. Sretali smo njihove ranjenike na povratku iz naših bolnica, "zdravo druže", veselo su nam dobacivali, "nema dolar, nema zigi-zagi, aaa"...
I dan i noć visio sam za "bar americaine" tog otmjenog svratišta. I sve je sa mnom bilo bivše, ideje, knjige, revolucije, istine i laži, ljubavi i mržnje, moja mladost i moja Istra kojoj se uzalud uvijek nastojim vratiti, ali koja me sustiže kamo god od nje bježao: u raspojasanu pjesmu koja vibrira mojim žilama ili u neki tamni jazz club u Perthu. Drugi časnik palube što časti skupim pićima skupu kurvu Jeaninne (pravim imenom Zulfija) i šankera "Mistera" (zbog tog nadimka davao mi 10 posto popusta na sve račune, i odmah to poravnao s 12 posto "takse" jer sam plaćao karticom), srkčući laka bijela vina prije podne, ločući teška crna vina poslije, časteći tako, časnik, svoj ulcus i svoje ovapnenjene vene, jedino bi me počastio, već teške glave, neki neznanoga mi imena trgovac crijevima i sirovom kožom s trga Bab Souika, ponešen mojim cijanotičnim i istrošenim baritonom ča bi za cilu oštariju zakanta gromkim sotto voce nujnu baladu "Pošla Janka u šumu z sikiron na ramenu", ili "La va, la va Cecilia, la va dal capitan"…
Bijedni dolari curili kroz prste za cigarete i novine i kartoline pravim ljudima u Kopru s novim stihovima za sastav "Istra nova", još bjednije dnevnice isplaćene od našeg agenta curile isto tako, jer me neki vječni student Islama redovito pelješio na mora giaponese za istim šankom, a moga broda nigdje. I tako su curili i novac i vrijeme, curili su poput pijeska kada puhne gibli, i pijesak curi s neba i iz zemlje, kada se zažuti, zarumeni, posivi i pocrni nebo, i pijesak zakrvavi bjelasave bjeloočnice Berbera u prostranim zagasitim šalovima i poslije ga danima hruskaš pod zubima. Vječno, tako, sipi bešćutni taj saharski pijesak u gigantskoj klepsidri koju povremeno preokrene neka moćna, divlja i nerazložna ruka gluhih i glupih svemirskih sila što ne haje za me, najsićušnije zrnce pijeska u istome i nesmiljenom pješčanom satu, kao što su ovuda spitfires mitraljirali, od Tobruka do Cirenaice i dalje, moje Istrane, ča bi umirući u ten prokleten sablunu kantajući proklinjali:
"Quando 'rivemo a Makale
noi ti daremo nostro Duce
nostro Re,
Italija sporca, terra brusada"...
A dok tonem u vino i digresije to rano, pješčano popodne, na ulazu stoji moj prvi Europljanin za ovih sedam dana. Zagledava, mjerka, okušava, kao da satima stoji tamo, u snježnobijelom lanenom odijelu, pod snježnobijelim filipinskim šeširom od rižine slame sa širokom tirkiznom, svilenom vrpcom... u tirkiznoj košulji na tirkizne botune.... sa svilenim i tirkiznim foulardom oko smeđecrvenog i zadriglog vrata... na nogama svilene i tirkizne bičve i snježnobijele mokasinke od chevreaua s tirkiznim uzicama... o zapešću mu platinski "patek-philipe" s tirkiznim remenom od nojeve kože... na malom prstu ljevice ogromni prsten s ogromnim tirkizom... i prosjeda mu kosa pod šeširom tirkizno paluca…
Jedino taj tmasti vrat, te smeđozelene poniruće oči, to nevjerojatno bijeložuto lice, kakvo, uvijek zaklonjeno obodom, lice kakvo imaju bijelci po tropima. To lice uglatih jagodica, snažnih, ispupčenih laloka "ala' slava", ovvero "ala' mongola", giamai "ala' etrusca" - come qualunque gentile lettore vorebbe scegliere... to jest, kako vam drago.
Lice poput moga.
I ruke.
Čvrste ruke široka dlana i tankih prstiju stvorenih za violinu i krađu, ruke nabreklih vena i djetinje ružičaste ruke u oštroj opreci s velikim, nezgrapnim tijelom, ruke poput mojih.
Uočavamo se ne gledajući jedan drugoga. Dogegao se do šanka beskrajno sporog koraka kao neko nejasno upozorenje što je utišalo žamor za stolovima, svrnulo na nj bojažljive poglede. Kao da je tako htio svima reći "evo me!", a nije, shvatio sam smjesta, taj čovjek ne hini, to je, naprosto, opasan čovjek. Isto je prosudio Mister, bojažljivo mi namigujući, jer, strah je strah i strah je vragu brat, ali osim straha i opasnosti, nerazgovjetne i tim žešće, za Mistera se amo klatio: MONEY - ARGENT - SOLDI - NOVAC!
*Nastavak u sljedećem broju