MetroPula – Robert Matteoni

Želja za željom

(Snimili Boris Kovačev Cropix / Milivoj Mijošek)

(Snimili Boris Kovačev Cropix / Milivoj Mijošek)


Odlučio sam se prošlog tjedna u jedan posao kojeg sam mislio riješiti za sat vremena. Znate svi iz vlastitog primjera kako je kad vas unutar doma pritišće potreba urediti neki prostor, ormar, podrum, ladice, dokumente, fotografije i slično. Sigurno znate da umjesto optimističke procjene vremenskog okvira posla prevlada ona druga. Duža. Pa umjesto sat vremena uplovite u pritisak da morate još to, pa kad sam to, onda još i to, pa samo još ovo da budemo na miru…

Retro manija

U skoro 40 godina novinarske karijere skupio sam arhive za veliko skladište. Puno toga neuredno pospremljeno, novine iz "povijesti", revije, fotografije 40, 50, 60 godina povijesti Pule, nogometa, stadiona, dvorana, ekipa, tribina. Teško mi je i jednu priču iz davnih dana odvojiti i osloboditi prostor. Zato se, eto, skupilo ormara i ormara sa papirom protoka pola stoljeća. Retro manija? Prije će biti privrženost nekim lijepim i raznim događanjima iz mlade karijere. Govorili su uvijek stariji da je život nakon mladosti zapravo stalno prisjećanje i pozivanje na tu mladost. I govore uvijek stariji da je sve što je nekad bilo dražeg odjeka, upamćeno "kao bolje od današnjeg" iz razloga što je doživljeno kao mlada, ili mlađa osoba. Protokom vremena blijede nebitne ili ne drage stvari, a stalno se vraćaju bolje i draže. Što su starije, djeluju sve ljepše. Znate ono, utakmica je bila tada bolja. Atmosfera je bila toplija na stadionu. Putovanje u drugi grad je bilo ležernije, oprema kvalitetnija, mediji ozbiljniji i odgovorniji… Možda su u pravu oni objektivniji i mudriji koji kažu da stalno uljepšavamo ono što nam je bilo draže kako bi nam bilo lakše živjeti starije godine s onim što nismo ispunili. Svatko od nas ima svoj doživljaj stvari i ne bih uzimao uniformirano da je svima tako kako se poslovično kaže. Ima ljudi koji doista vole stare stvari, recimo običan telefon sa žicom, ili ne vole mobitel. Ima mladih ljudi koji vole glazbu 1980-ih više nego suvremenu.

Mislim da nema pravila i svatko si bira priču kako želi. Tamo gdje ipak "nema natrag" to su novi standardi života. Pa ako je zbog pandemije nužno raditi i učiti on-line, od kuće, onda nema izbora. Ako je zbog pravila o financijskom poslovanju nužno plaćati račune u roku od 15 dana, onda nema rasprave. Svaki "ako je" bi trebao biti prihvaćen kao takav. Tamo gdje prevladava "može se" to je stvar izbora. I ne razumijem one koji se nekom čude kad imaju neke svoje izbore, u okviru svojih vizija i potreba te se ne žele ukalupiti u konvencionalno.

Radio val

U tom jednom ormaru arhive imam kazete snimljenih emisija iz 1980-ih godina. Prvo što sam morao naći je stari kazetofon na kojem bih to poslušao. I našao sam ga, zahrđalog, ali nekako je šljakao. I krene snimka jedne emisije na Radio Puli, u kojoj sam kao novinar na počecima čitao sportske vijesti. Kakav drugačiji glas, druga dikcija i ritam emisije, jednostavno drugo vrijeme. I onda je očito preko toga išla snimka jedne druge emisije, koja se zvala "Želje i pozdravi", mislim da je tako. Prepoznao sam je po glasu drage kolegice Bistre Štercaj, čija je boja glasa i ugodan ton bio tada prepoznatljiv znak valova Radio Pule.

Čitala je poruke puno dobrih želja za mladence, kumove, očeva i majki, braće i sestara. Iz današnjeg mi vremena to gotovo čudno izgleda, ali zapravo je bilo to tako toplo i emotivno. Zbilja je bila drugačija i ljudi su zbilja drugačije funkcionirali. Usporenije u odnosu na danas, a kada je tako onda je sve lakše procesuirati, opipljivo doživjeti i promišljati.

Eto, na drugoj strani kazete naletjeh na nešto drugačije ritmove, kulise, aktere. Zapravo mi je sve više ličilo na današnje vrijeme, iako govorimo o 1982. godini. Ne znam zašto, ali snimio sam neki intervju s Miljanom Miljanićem, koji je tada bio selektor reprezentacije Jugoslavije. Bilo je to vrijeme priprema za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Obzirom da je dio tih priprema odrađeno u Medulinu, pretpostavljam da je Miljanićevo javljanje bilo za ondašnji Radio Zagreb. Snimka je isprekidana, kako je to obično bilo s tim kazetama. Snimalo se jedno na drugo jer tada nije bilo ni dovoljno love za stalno nove kazete, a bili su vrlo popularni snimači i kazete koje su se mogle brisati i obnavljati. Ova je bila dužine 120 minuta i da je premotaš trebalo je ti je jedno poluvrijeme.

Uglavnom, Miljanić je u svom stilu na dugo i široko, ali uvijek elokventno, objašnjavao o izboru igrača za Mundijal. Bio je vrhunski orator i diplomat, i puno bi toga kazao, a da ništa nije otkrivao. Dakako da su telefonski pozivi koji su uslijedili bili preslika današnjice. Neki su ga podržavali, više njih ga je kudilo, spočitavalo mu lošu taktiku, nepozivanje nekog igrača Dinama i Hajduka. U svim tim pozivima bilo je puno strasti, vike, polemike…

Valovi radija

Dok to slušah prva asocijacija je bila današnja zbilja Zlatka Dalića. I reprezentacije. I slušatelja, čitatelja, navijača, novinara. Istovrsna strast, vika, polemika, spočitavanja, odobravanja, podrška, omalovažavanja. Znači, mijenjaju se ere, društvene i državne zbilje, analogno i digitalno, turizam na mjesec je u punoj pripremi, u nogometu je potpuno drugi svijet funkcioniranja, ali odnosi prema selektoru-izborniku je evergreen. Kao i prema navijačkoj i potrebi javnosti da uvijek ima želju za željom. Zašto ne igra Petković, a igra Rebić. I zašto sada Rebića sjedi na klupi, a igra Petković. I Dalić je kriv što ne igramo dobro, ali je Dalić zaslužan što smo prošli grupu. Izbornik je bio veliki stručnjak koji nas je doveo do finala Svjetskog prvenstva, ali izbornik je trener koji nije dobar je nismo došli do finala Europskog prvenstva. I zašto svi hvale samo tog Modrića, kada je i Perišić super. Modrić je fantastičan i što se uopće uspoređuje Perišića s njim. Onaj bi Vlašića, ovaj forsira Kramarića, onaj bi igrao zatvoreno i na kontre, a ovaj viče da treba napasti bez straha jer su najbolji na svijetu i nitko im ništa ne može. Sve to dok drugi galame kako smo slabi i da je najbolje… Što je najbolje…?

Skoro 40 godina kasnije najbolje od svega je da na tom okviru, nogometa i sporta, uvijek caruje strast. I kad je tako, onda su tonovi i ritmovi, želje za željom, vazda iste. Ono što definitivno nije isto, a što je onda bit svega ovog revivala, nogometna reprezentacija je zbilja svjetska. Ne samo zato što je prije tri godine bila finalist Svjetskog prvenstva. Ne samo zato što ima igrače u najboljim klubovima Europe, ili igrača koji je iz male Hrvatske uspio postati najbolji na svijetu. I srušiti dva fenomena modernog doba kakvi su "multinacionalne kompanije" Leo Messi i Cristiano Ronaldo. Naša nogometna reprezentacija je svjetska zato što nam 27 godina kontinuirano hrani strast za nogomet, ponajviše time što nam dočarava život u eliti globalnog nogometa. Reprezentacija Hrvatske je zaslužna što svi mi, 4 milijuna ili koliko nas ima, u njenim nastupima na velikim turnirima pruža onaj osjećaj pripadnosti naprednom društvu, i štoviše, osjećaj da možemo tako mali, razjedinjeni, posvađani, jalni, biti nekad i bolji od najmoćnijih. Što bi tek bilo da smo organizirani, pozitivni i radni kao i oni... Kazao je netko, možda onda ne bismo bili tako dobri, jer kao konfekcijske priče bili bismo bez snage naše nepredvidivosti.

U ponedjeljak navečer Hrvatska će igrati protiv velike Španjolske. Možda će pobijediti, možda će izgubiti, sport je to, sve je moguće. No, uvijek treba imati u vidu da nam reprezentacija često ispunjava želju za željom, i u tome je dosljedna gotovo tri desetljeća. Kako god završio dvoboj u Kopenhagenu treba biti zahvalan onim akterima, igračima i trenerima, koji tome doprinose i podržati ih. Te emocije će jednog dana svima biti dio onih "dragih i lijepih" za prisjećanje kada se pospremaju police uspomena.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of