Piše Robert Matteoni

MetroPola: Veliki mali nogomet

Pulski hakleri (foto: Tonci Plazibat/ CROPIX)  / Robert Matteoni

Pulski hakleri (foto: Tonci Plazibat/ CROPIX) / Robert Matteoni


Prošlo je već 50-tak godina doživljaja sportskih događanja. Od prvog, na gradskom stadionu 1971. godine, kada sam svjedočio pobjedi Istre nad Rijekom, preko prve utakmice u natkrivenom Pattinaggiu godinu kasnije, između Istragrađevnog i Industromontaže (koš razlike za goste), spoznao sam suštinu strasti tog doživljaja.

Na tribinama stadiona oko 5 tisuća ljudi i kontinuitet galame, podrške, povika sucima, uzdaha razočaranja, ali i vrhunca euforije te uzvika kada je istinska legenda Nando Gherghetta, slobodnjakom gotovo s centra pogodio rašlje gola Rijeke. Možda je zbog mojih 9 godina taj "gooool" zvučao strašno, ali kako god, ostao mi je startni okvir strasti za nogomet. Nešto više od godinu dana kasnije slijedila je druga vrsta doživljaja sportskog drila, u dvorani.

S 10 godina Pattinaggio mi se činio Madison Square Garden, jer bila je to prva dvorana nakon one školske u OŠ Neven Kirac (danas Šijana) gdje smo imali fizički odgoj. Ta dvoran(ic)a bila nam je i za sport, i za predstave, recitacije, ali i prve čajanke. Pattinaggio, još bez montažnih tribina, imao je par redova skela (!) gdje se natiskalo gotovo dvije tisuće ljudi za taj derbi. Neki dobri veliki momci digli su me s poda, gdje sam bezuspješno pokušavao pronaći mjesto za gledanje, i smjestili u prvi "red". Gotovo sam bio na parketu i urezale su mi se u memoriju dvije stvari.

Tišina kad su petorke izašle na centar, a onda Pero Jelić, sa stisnutom šakom prije podbacivanja lopte uzvikne "Ajmooooo" prema publici. Od toga trenutka krenulo je ludilo. Brodske sirene, galama, navijanje, zvižduci, dinamični prijelazi parketom, napadi, koševi. Sjećam se da su se stakla iznad koševa tresla od buke, kao što sam osjetio gromoglasnu tišinu kada je Basin za goste postigao koš pobjede 4 sekunde prije kraja! Kakva tuga.

Mislim da sam već tada, uz užitak košarkaških utakmica i dinamike igre, spoznao specifičnost doživljaja dvoranskog sporta. Manje publike nego na stadionu, ali bučnije i temperamentnije navijanje, eho koji te ne može ostaviti ravnodušnog taman da si uobičajeni protivnik sporta. Kasnije spoznaje, kada čovjek odraste, samo su mi potvrdile te rane impresije.

Jer kada su se pojavili Demoni i organizirano navijanje prije tri desetljeća, sve verzije navedenih otvorenih i dvoranskih tribina imale su isti odjek. U vrijeme prvoligaške promocije košarke, i rada Vinka Jelovca, Demoni su predvodili novu trešnju i spektakularnu atmosferu, ali u velikoj dvorani Doma mladosti. Kao što je to bilo na starom comunaleu i kasnije na novoj Drosini. Fućkaš sport bez tog drila s tribina, atmosfere i emocija gledatelja, galame i eha. S ili bez publike to su dvije različite stvarnosti jednog događanja.

Za natjecatelje je ta atmosfera s tribina najbolji doživljaj. Od najvećih do lokalnih sportaša ama baš svi će to istaknuti kao posebnost i smisao sporta(ša). U skromnim okvirima moje aktivne igre jedna je prigodna priča doživljaja. Kad sam s Park Avenijom 69 igrao finale "Moja ulica, moja ekipa" protiv Bure, bilo je 1985. godine četiri tisuće ljudi u dvorani.

I kad sam postigao prvi gol (pobijedila prvi puta Avenija) i čuo uzvike oduševljenja s punih tribina, shvatio sam kakav je to fantastičan osjećaj. I zato, u idućih 37 godina praćenja sporta znao sam kako se svaki igrač uživi u igri uz podršku s tribina, ili osebujnim načinom, ali iznova euforično proslavlja gol, koš, bod, pobjedu. U rasponu od lokalnog turnira i prvoligaških utakmica u Puli, preko reprezentativnih u Hrvatskoj, do svjetskih i europskih razina najvećih aktera sporta, ta emocija igrača je istovrsna.

Kada se od 26. do 29. minute četvrte utakmice za futsal prvaka Hrvatske, golovima Dane Moravca, Manola Bilića i Ivana Šulentića preokrenula sudbina finala, i od 3:1 za domaće Novo vrijeme odjednom je bilo 4:3 za Pulu, te strasti malog nogometa su se rasplamsale i gotovo četiri desetljeća kasnije. Kao potvrda da se strast ne gasi, nego se ona u čovjeku samo zatomi na neko vrijeme.

Futsal Pula je u ovoj debitantskoj prvoligaškoj sezoni, nakon samo četiri godine postojanja, napravila senzacionalan rezultat. Posve je razumljivo bilo početno razočaranje, pogotovo načinom na koji su ostali bez šanse za petu utakmicu u Puli. No, to su mladi ljudi, sportaši i ta razočaranja brzo gube snagu u naletu novih izazova, nadanja i borbi. To je priroda sporta. Da bi u međuvremenu procesuirali gnjev što su izgubili (i) zbog čudnih sudačkih odluka, ključno je istaknuti upravo najvažniji rezultat sezone – podršku publike, odnosno Puležana!

U prve dvije utakmice doigravanja u Puli u Domu sportova "Mate Parlov" skupilo se po oko 1.300 ljudi. Atmosfera je bila dojmljiva, ali smo kroz dinamiku igre spoznali kako u sličnom okruženju može biti drugačiji odjek. U prvoj utakmici, s grčom zeleno-žutih haklera nije se rasplamsala atmosfera, u porazu 1:2. No u drugoj, kada je Pula opet preokrenula u tri minute vodstvo suparnika golovima Šulentića i Manola Bilića, publika se pretvorila u glavnog igrača koji nosi škvadru Frane Despotovića.

Odavno takve atmosfere nije bilo u dvorani, i eto, mali nogomet (futsal) je u dvorani potvrdio onu priču o velikom (nogometnom) događanju pod krovom "Parlova". Zbog proizvodnje tih emocija za svoju publiku, što uvijek involvira i suparničku, odnosno one koji to gledaju putem tv ekrana, Futsal Pula, trener i igrači, kao i njihovi "upravljači", s Goranom Mihovilovićem kao frontmenom, moraju biti sretni. Jer to je, pogotovo za Pulu, najveći trofej uspješnosti.

Steći podršku, zaslužiti euforiju i opravdati priznanje kvalitete. Koliko god je formalno presudan taj pehar i naslov, praktično je osjećaj Futsal Pule kao da su prvaci. To je slično, naravno u drugačijoj dimenziji, kao kad se Hrvatska vratila iz Rusije, nakon poraza u finalu, a preko 700 tisuća ljudi dočekali su ih u Zagrebu i priredili im emociju i tretman kao da su prvaci svijeta. Nema boljeg osjećaja od onog kojeg su Vatreni doživjeli nakon Rusije. Nema snažnije emocije koja bi popratila doseg Futsal Pule, taman da su postali prvaci.

Znam da je teško to bez odmaka prihvatiti. Najveći barmen među navijačima i najveći navijač među šampionskim barmenima (baristima), Marko Ristić, nakon što je vrtio brodsku sirenu u Domu sportova, a onda u Makarskoj uz ostale navijače gutao knedle ogorčenja i razočaranja, trebao je probdjeti noć po povratku da bi probavio stvar.

Screenshotovi spornih momenata i analiza gorčine imali su satnicu od 1.20 do 5.56 ujutro. Jedan, ali sasvim znakovit pokazatelj Luketinu, Biliću, braći Moravac, Mataji, Grbiću, Baiselu, Hrgoti, Hasanbašiću, Loliću, Vukmiru, Šulentiću, Barišiću, Jamičiću, kao i treneru Frani Despotoviću, kakvu su veliku priču malog nogometa, ispričali Hrvatskoj, ali prije svega svome gradu. Jer sportska emocija za jedan klub, njegovog aktera, apsolutno je najvažnija, i najsnažnija u domaćem okruženju.

Futsal Pula je sada postavio svoju letvicu očekivanja visoko. Ljudi kad dožive takvo događanje i pozitivnu involviranost (ne)posredno će poručivati "hoćemo još". Logično jer je to dobra zabava, adrenalin, zajednička družba, pozitiva za urbano okruženje. I potvrda kako borba "za nešto" uvijek rasplamsa euforiju i briše predrasudu o hladnoj navijačkoj Puli. Bio je zbilja užitak sve te potvrde svjedočiti uz zeleno-žute haklere, koji su uz tehničke vrline i izraženu fizičku moć demonstrirali karakternost i u najtežim trenucima. Bez predaje. Zato su u konačnici pobjednici. To trebaju imati na umu kad krene nova sezona i premijerni doživljaj Lige prvaka. U Puli je to sasvim nešto novo.

Zadržati standarde i napredak često zna biti puno teže nego put do tih razina. To je novi izazov klubu. No, s motivacijom koju je osigurala debitantska uspješnost i izborena podrška, sa stečenim iskustvom, putovi djeluju trasirani.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum