PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ

1001 NEDJELJA: Želi živjeti, a od života malo toga ima, gotovo ništa, pokoji udah, pokoji izdah, malo meda s orasima i oblak koji nesmiljeno prokišnjava

I primi on čovjeka za ruku, a tamo nema ruke, samo rukav od odijela. Bio bi se zakleo da ovaj ima obje ruke. Uhvati ga zatim za drugu ruku, i tamo samo rukav. Ali ne odustaje. Obgrli on čovjeka, a ispod odijela uopće nema čovjeka. A ovaj i dalje do njega sjedi i ponavlja: Budalaština. Da li da ga po labrnji udari, pomisli. Ali ima li uopće labrnje? Da li da ga zvekne cipelom u međunožje? Gdje li mu je sada onaj krumpir da ga po toj čelendri opali? I sve tako cilja gdje bi ga klepio, a sve ga strah da to na ovome niti ne postoji

Bojan Žižović

Bojan Žižović


Gdje smo ono stali. Dakle, preko noći je ustao i nestao. Tako se to doslovno odvilo. Vjerojatno mu se pišalo, ali nije stigao, na putu do zahoda se rasplinuo, raspao na najsitnije dijelove, na atome, subatome. Nestao čovjek, a nitko da prijavi tu neobičnu pojavu. Kome, pitaju se, jer tko uopće takve prijave zaprima, šalteri ne rade, još manje uredi, ni na telefone se nitko ne javlja, samo tišina u slušalici, kao da mrtvi s jedne strane govore, a ni na drugoj nije življe. Još je zanimljivije da se nestali nakon nekog vremena ipak pojavio. U ulici koja se križa s drugom ulicom, na mjestu koje nije označeno nikakvim posebnim upozorenjem, u točci koja postoji samo na karti, ne i u stvarnosti. Pojavio se kao što je nestao - iznebuha, kao da je televizijska slika koja gubi signal. Sad je kod zubara, pa nestane, a ovaj mu baš krenuo stavljati bijelu plombu, i što sad s njom, pa je stavio sebi na zub, šteta da se baci. Pa se pojavi na tržnici, a tamo čovjek guli ciklu, i on ga htio gađati krumpirima kao i svi drugi, i taman kad zamahne - nestane. Zatim se s krumpirom u ruci pojavio u redu za kruh, i čovjek ga pita što s krumpirom, a ovaj ne zna što bi rekao, htio bi nestati, ali ne ide to tako po njegovoj želji, pa stoji glupavo s tim krumpirom u ruci, i onda pogodi čovjeka u glavu, a ovaj dramatizira, pada kao pokošen, cmizdri, drži se za nogu, iako mu krumpir doletio u punašni obraz. I došli su po njega, odveli ga negdje, zaključali, a on nestane, što ih je jako iznenadilo, jer ne može se otamo bez ključa, kojih nema puno, dva najviše, jedan kod jednog, drugi kod drugog, i nema šanse da postoji treći, ali ovaj je ipak nestao, a prozora nema. Danima se o tome raspravljalo, a onda i zaboravilo. Jer drugi ne nestaju, samo jedan nestao, to je zanemariv postotak.

Slabo ih viđa

Ali nije to do njega, ne bi on bježao, ako je kriv, kriv je, ne bi ulagao žalbe, pisao primjedbe, lizao taksene marke. On bi pošteno živio, ali ne može kontrolirati nestajanje i pojavljivanje. On bi platio račune, trošio, klanjao se možda, glasao ako mora, vjerojatno i nešto na televiziji pogledao, pa makar i emisiju o kućnim ljubimcima, a njih ne voli, ima strah od domaćih životinja, ni divlje mu nisu najmilije, ali njih slabo viđa.

I sve mu se u hladnjaku pokvarilo koliko ga nema kod kuće, i šunka, a ne jede meso, i povrće, a ne jede povrće, i riba, a ne jede ribu, i iz brašna izlaze moljci, a ne jede brašno, i konzerva bijelog graha nabubrila, a ne jede grah, pogotovo bijeli, i vrabac se srušio na stol, a stola nema. Sve tako neke začudne stvari i događaji.

No, on ne odustaje. Želi živjeti, a od života malo toga ima, gotovo ništa, pokoji udah, pokoji izdah, malo meda s orasima i oblak koji nesmiljeno prokišnjava. Zato on odlazi u gostione, pije puno i sve zalijeva vodom, jer misli si da voda krijepi organizam, a organizma kao da i nema. Čas mu srce stoji, čas su mu bubrezi u petama, čas u koljenima propada, čas mu u isto vrijeme tlak raste i pada, čas tisuću stanica u njemu krepa.

Strah ga je zaspati, jer što će biti ako opet nestane, hoće li se više ikada pojaviti. Sve nestaje, kaže u sebi. I sve se pojavljuje, uzvraća u nutrini. I piće što pred njim stoji. A on naiskap pa što bude. Do njega isti takav čovjek, kao da sebe u zrcalu promatra, isti prsti, nokti nepodrezani, a usne suhe, perut mu pada u piće.

- Znate, ja svako toliko nestanem i onda se pojavim, krene on objašnjavati čovjeku do sebe.

- Budalaština.

- Kako mislite budalaština? Ozbiljno Vam govorim. Evo, sad pričam s Vama i odjednom nisam više tu, nego se s ovom čašom pojavim na drugom mjestu, i onda ne znam što s čašom pa popijem.

- Budalaština.

- Nije budalaština, kunem se. Sve što u rukama držim sa mnom u trenutku nestane, ali se opet negdje i pojavi.

- Budalaština.

Zaključit će

- Evo, primit ću vas za ruku i neću puštati sve dok ne nestanem, pa da vidite da to nije nikakva budalaština.

- Budalaština.

I primi on čovjeka za ruku, a tamo nema ruke, samo rukav od odijela. Bio bi se zakleo da ovaj ima obje ruke. Uhvati ga zatim za drugu ruku, i tamo samo rukav. Ali ne odustaje. Obgrli on čovjeka, a ispod odijela uopće nema čovjeka. A ovaj i dalje do njega sjedi i ponavlja: Budalaština. Da li da ga po labrnji udari, pomisli. Ali ima li uopće labrnje? Da li da ga zvekne cipelom u međunožje? Gdje li mu je sada onaj krumpir da ga po toj čelendri opali? I sve tako cilja gdje bi ga klepio, a sve ga strah da to na ovome niti ne postoji. Čudno je to, zaključit će i nestati. Opet će se pojaviti. U ulici koja se križa s drugom ulicom, na mjestu koje nije označeno nikakvim posebnim upozorenjem, u točci koja postoji samo na karti, ne i u stvarnosti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of