Piše Robert Matteoni

1978. - (Robna) kuća Pula

Ilustracija

Ilustracija


Bio je uobičajen sunčan dan u travnju. U uobičajenoj fantaziji ondašnjih proljeća, kada još nismo ni čuli, a kamoli si tumačili pojam klimatskih promjena. I kada smo se svi osjećali vedrije, življe i puni energije jer smo hladnu zimu ostavili iza sebe, skinuli tešku robu i u ugodi laganije robe guštali pulsku primaveru. Toga dana bio sam, uobičajeno, u redu ispred ekonomata kluba, podno stare zapadne tribine, izgrađene na stadionu još 1931. godine. Red je u tom razdoblju značio da robu za trening uzimamo pojedinačno kroz otvoreni prozor na vratima, iza kojeg je nezaboravni oružar Vlado Pelesk, dragi nam Masni imao jasan gard prema svima. Osim prema njemu. Tada nije bilo razlike u redu između seniora i juniora, pionira. Tako sam bio točno iza tipa kojeg sam gledao na terenu sa strahopoštovanjem, bolje reći drevnim poimanjima respekta prema starijima, uspješnim javno poznatim osobama. Od prve utakmice koju sam gledao uživo, generaciju Istre 1970-tih godina, koju je vodio Aldo Drosina, tri igrača niskog težišta bili su top. Miki Ostović, Nando Ghergheta i Sergio Scoria. Da ne bude pretenciozno, ali u ondašnjoj vizuri djelovali su slično doživljaju trija malih velikih igrača Guardioline Barce, Xavi-Iniesta-Messi. Oni su nama bili u Puli face one Istre.

On, Sergio Scoria, kojem sam skupljao lopte i kroz omladinsku školu Istre ga bliže upoznavao, pa čak smo i ponešto odigrali na treninzima, tog je dana travnja došao ne zato da bi uzeo opremu, nego da bi vratio neki komad robe koji je imao kod sebe.

- Dosta je bilo, dosta, drž'te se dečki, izrekao je kad je došao na red i kako sam bio prvi do njega, potapšao me i okrenuo se prema izlazu iz "tunela" zapada. Uvjeren sam da su mu tada oči zacaklile, iako mi je to bilo čudno. Zašto? Zato jer je Sergio Scoria bio nezgodan igrač. Niskog težišta, ali čvrst kao kamen istarski, agresivan i neustrašiv, koji bi uletio u duel i s višim i grubljim suparnicima kao da je on dva puta jači. No, oni koji su gledali Scoriu starijeg jako dobro znaju da on nije bio igrač snagator, nego snažan igrač znalac. Uostalom, statistika mu je od 1965. do tog travnja 1978. iznosila senzacionalnih 311 prvenstvenih i 241 prijateljska utakmica, uz 69 prvih i 71 drugih golova! Ukupno 552 nastupa za Istru i 140 golova! Sin Elvis će mu dostići prvoligaške jugoslavenske razine, ali za Istru nije bio ni blizu usporediv s očevim dosezima i važnostima.

To je bio jedan od značajnijih fragmenata u toj po mnogočemu bogatoj 1978. godini. Čudio sam se da Sergio Scoria ide prije kraja prvenstva, ali osjetio je trenutak i vrijeme da se povuče. U tom ljetu pred sezonu 1978/79 jako sam dobro zapamtio još jedan odlazak. Dario Ružić bio je također velika faca Istre i golmansko otkriće Alda Drosine u Šijani. Bio je Ružić atraktivnih parada, ponekog posljedičnog kardinalnog kiksa, ali bio je kvaliteta. I uz to bio je faca koju su žene obožavale. Bio je pun duha, šarmantan, uvijek sa stilom, pa nije ni čudo da su ga odveli Ameri. U to vrijeme kada se soccer u Sjevernoj Americi hranio kadrovima iz Europe da stvori svoje mjesto pod suncem velike nacije koja taj nogomet nije doživljavala ni blizu svojoj fizički brutalnoj američkoj verziji, Ružića je u Huston Hurricane odvukao trener Ivica Šangulin. U SAD-u će braniti odlično, prijateljevati s legendama nogometa kao što su Pele, Eusebio, Šekularac i drugi. Meni se činilo da su ta osipanja značila da Istra opet neće uspjeti u novom povratku u drugu jugo ligu.

Bilo je zgodno spoznati detalje i kroz ukoričenu urbanu priču života Pule i njenog nogometa, koju je sjajno oblikovao arhitekt Anton Percan, vječno zaljubljen u nogomet i rodni grad. Sergio Scoria je posljednju od 552 utakmice odigrao u Solinu. Prvu utakmicu nove sezone 1978/79 Istra će uvjerljivo izgubiti upravo u Solinu. Opet po starom? Ma kakvi, s Rosignolijem na klupi i Žmakom na čelu kluba, Istra je zavladala južnom ligom i naposljetku u opjevanim kvalifikacijama s BSK-om iz Slavonskog Broda izborila toliko željenu drugu jugoslavensku ligu. Tada nismo ni slutili da će to biti posljednji kvalifikacijski uspjeh, od mnoštva koji su pratili povijest pulskog nogometa od 1945. godine.

Prije nego se dogodio taj završni čin nogometne sezone, duboko upečatljivi fragmenti 1978. godine događali su se u gradu i njegovom društvenom životu. Meni i generaciji vjerojatno posebno emotivno jer smo imali 16-17 godina, razdoblje kada misliš da ti je svijet na dlanu, a život pretežito razbibriga. Vjerojatno to raspoloženje ide uz to vrijeme, ali poglavito iz današnjeg kuta gledanja, mislim da nam je razdoblje bilo lijepo zato što smo ga prolazili u Puli. Od tada, kada sam je pobliže i zrelije upoznavao u svim njenim segmentima, pa do danas doživljaj ovog grada nije se promijenio. Nezamislivo mi je živjeti u nekoj drugoj sredini. Ne bih se mogao (i nisam) odreći ljepote življenja u Istri, kao ni življenja njenih ljepota od vrha do dole i obratno. Teško bih funkcionirao bez te normale općih međuljudskih odnosa, koje su u drugim stvarnostima u oskudici. Spoznao sam jačinu svih tih prirodnih, društvenih i inih pokazatelja ne kroz pulski život, gdje sam ih upoznao od rođenja, nego kroz iskustva boravljenja, pretežno poslom, u gotovo svim kutovima zemaljske kugle. Taj urbani duh Pule, nekad više ili manje zasjenjen žalopojkama nekih kojima je to kroničan pristup, ili veličanjem drugih sredina da bi se tako "pristojnije" negiralo privlačnost pulskih vizura, ne može se ugasiti. Onaj koji čita dokumente povijesti, knjige o gradu i njegovim ljudima, bistro će prepoznati što je to nešto što ovaj komad urbanosti ipak održava na površini, unatoč jahačima ruralnih doktrina i posljedičnih kontinuiranih nametanja umanjivanja puležanštine te promicanja nekih drugih, ovom podneblju neprirodnih štihova.

Kako nam Percan otkriva, živimo sada 130. godišnjicu prve bicikle u Puli. Prvi je auto, Peugeut M10 stigao na ulice prije kraja 19. stoljeća, točnije 1896. Tri godine kasnije imali smo Velodrom gdje je današnja Žuta škola. Prvi tramvaj naši su preci uživali 1904. godine. I da, prije točno 100 godina otvoren je i vojni sportski poligon na današnjem Marsovom polju. Uz nogometni travnjak imao je i šljakastu stazu na kojoj su bile moto trke. U onoj Puli to je mjesto moglo biti za nogomet, stoljeće kasnije eto ne može. No, vratimo se 1978. Bila je posebna i u tom sportskom, ali i društvenom smislu Pule, etablirajući dvije točke okupljanja građana i njihovih gostiju, ali i dva punkta koji će biti prepoznatljivost Grada. Kao veliki fan košarke i dvoranskih sportova tada sam se stiskao s tisućama ljudi u Pattinaggiu, misleći kako priče o novoj većoj dvorani nikad neće postati stvarne. I zato, kada sam kroz slike u Glasu Istre viđao kako na Verudi niče sportski tada zvan Dom mladosti "Savo Vukelić", a danas Dom sportova "Mate Parlov", odgađao sam vizuru iz bliza dok se ne dovrši. I uspio sam, iako me znatiželja stalno vukla prema Verudi. Prvi sam se put pojavio na otvorenju i nezaboravan mi je trenutak kada iz hodnika kroz prvi ulaz koračam u prostor i doživljavam vizuru velike dvorane. Nakon "kutije" Pattinaggia, to je bio osjećaj kao da ste ušli u Madison Square Garden. Bila je fantastična atmosfera i zbog utakmice tada značajno jakih košarkaša Puljanke.

Promjene u prostoru pored tržnice nisam mogao zaobilaziti, jer sam tom ulicom praktično svakog dana odlazio na trening na stadion, ili u školu u Pedagoškoj, ili prema dvorani u Pattinaggiu. Bilo je impresivno gledati kako niče Robna kuća. I ona je nadomještavala malu robnu kuću, u centru, i ona je bila vjesnik novog doba i novo vizualno i sadržajno obogaćivanje Pule. Te godine, 1978. u prosincu, na mjestu gdje sam svjedočio gradnji od temelja, dubokih i gotovo strašljivih vizura iz zaštitnih ograda, izrasla je "prava" robna kuća, ono što danas zovemo Mall. Što je u stvari trgovačko, ali okupljalište građana zbog zabavnih, ugostiteljskih i inih potreba. Tako je lijepo čuti da se obnavlja to zdanje "staro" 44 godine, ali koje izgleda tako dobro jer se tada zbilja ozbiljno kvalitetno gradilo. Istarski kamen kao fasada, natpis grada, pet etaža, 8 tisuća kvadrata svega i svačega, prava raskoš u odnosu na sve što smo do tada imali. I legenda Dragan Milović, postolar, od prvog dana istog pristupa kao i 44 godina kasnije, uvijek zaljubljen u nogomet i priču o klubu, i pokazatelj čovjeka koji je došao iz Njemačke i ovdje se udomaćio s velikim respektom prema onom što je zatekao. I što Pula kao duh i običaji svakodnevice znači. Snack bar, a u stvari restoran na katu bio nam je svima, starijima i kupcima, mladima i sportašima, parovima i prijateljima, mjesto kao Giardini 2. I konobari i konobarice kao da su dio familije, i pizza i tripe da se dobro marenda i druži.

Robna kuća se revitalizira i prilagođava novom dobu. Kao i Pula, i 1978. i 2022.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of