Prethodni dio pročitajte ovdje.

Dana 16. veljače 1995. godine održana je sjednica Državnog sudbenog vijeća na kojoj je izabrano 25 sudaca Vrhovnog suda Hrvatske.

Na natječaj su se bili javili, koliko se sjećam, svi suci Vrhovnog suda, uključivši naravno i moje kolege iz kaznenog odjela. Nisu izabrani, koliko se sjećam, Vladimir Primorac, prof.dr. Petar Novoselac, mr. Ružica Horvatinović, Erika Kocijančić, Milena Drakulić, Đorđe Bjegović, Mikor Milivoj, Gordana Gasparini, Vesna Milošević, Amara Trgo i ja.

Nije izabran niti Ivica Crnić, ministar pravosuđa, koji se kandidirao za mjesto suca Vrhovnog suda. Nakon toga Crnić je dao ostavku na dužnost ministra u vladi Nikice Valentića.

Odluka DSV izazvala je šok i nevjericu, ne samo kod sudaca koji nisu izabrani, već u pravosudsnim krugovima, ali i u javnosti. Uslijedile su vrlo žestoke reakcije, neke od njih ću u nastavku iznijeti.

Osobno sam bio također jako ogorčen, ali i tužan zato što moje drage kolegice i kolege nisu izabrani, iako su ispunjavali sve zakonske uvjete, i preko toga, za tu visoku pravosudnu dužnost. Posebno me zaprepastila odluka Vukovića, Potrebice i ostale kompanije u DSV (izuzev profesora Krapca koji je odbio glasati), da nisu dostojni biti suci Vrhovnog suda; mr. Ružica Horvatinović, Vladimir Primorac i prof.dr. Petar Novoselac. Bilo je očito da su Vesna Milošević, Milena Drakulić i Đorđe Bjegović bili izbačeni iz Vrhovnog suda zbog svoje nacionalne pripadnosti, nisu bili obuhvaćeni prvom čistkom.

Mene osobno nije iznenadila ovakva odluka, naslućivao sam je, ali priznajem da nisam očekivao ovakvo sveobuhvatno i brutalno čišćenje, koje se kasnije provodilo i u nižim sudovima.

Prije nego što pređem na iznošenje reagiranja na spomenutu skandaloznu odluku DSV, reći ću još i slijedeće o Vukoviću i Potrebici: sjećam se kako sam, nakon izbora DSV, nazvao jednu kolegicu s okružnog suda u Slavonskoj Požegi, jer sam znao da je on ranije radio na tom sudu, i pitao za Antu Potrebicu kakav je on čovjek; dobio sam odgovor u jednoj riječi: "...smeće...". Rekla mi je tada kako se čudi, ne samo ona, da je dospio do Vrhovnog suda, jer da je bio loš sudac, da je bio poslušni apartčik, vodio postupak u političkim procesima.

Neka mi bude dozvoljeno da kažem kako i ja Antu Potrebicu i Milana Vukovića, zbog spomenute uloge koju su odigrali u čistki sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske 1995. godine, a vjerojatno u nastavku i u nižim sudovima, smatram smećem.

Milana Vukovića pamtiti ću i ja, moji tadašnji kolegice i kolege, ali ne samo oni i po još dvije njegove izreke; da ne priznaje vladavinu prava i kako Hrvati u domovinskom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin.

Sada iznosim, samo neka, bilo ih je bezbroj, reagiranja na sramotnu odluku Državnog sudbenog vijeća;

Obraćajući se izravno otvorenim pismom, koje je objavljeno u Glasu Istre 27. veljače 1995. godine predsjedniku Republike, ugledni odvjetnik Silvije Degen, kojeg sam poznavao i uvažavao, kaže:

"Poštovani g. Predsjedniče Republike Hrvatske, poštovani g.dr.Tuđman

Obraćam Vam se u povodu najnovijeg slučaja kršenja načela trodiobe vlasti, dakle temeljnog načela hrvatskog Ustava, načela na kojem se zasniva svaka suvremena demokratska država. Riječ je o imenovanju Državnog sudbenog vijeća i njegovim prvim odlukama o izboru sudaca Vrhovnog suda. One, naime, vidljivo polaze od stranačkih, pa i etničkih kriterija, zbog čega su suprotne interesima hrvatskog naroda kao i svih građana Hrvatske.

Ne želim opterećivati ovo pismo ponavljanjem činjenica koje su u pravnim krugovima izazvale zaprepaštenje, a dobile su i široki odjek u dijelu tiska. Napominjem samo da one jasno i nedvosmisleno upućuju na uspostavljanje načela tzv. revolucionarnog prava, dakle na oslanjanje na vlast i autoritet, a ne zakon i pravdu. Nasuprot tome, u demokratskim zemljama vlast mora biti ograničena zakonima. To se odnosi na vlast većine, pa i na vlast šefa države. U Sjedinjenim Američkim Državama jedan je predsjednik morao odstupiti jer se ogriješio o zakon.

Bez vladavine zakona mogu biti ugrožena ljudska, politička i ekonomska prava svakog građanina, kao i njegove individualne slobode. Može biti ugrožena čak i sama vlast, kojoj bez zakonskih ograničenja prijeti skretanje u samovolju. Povijest je puna takvih primjera.

Danas je, nažalost, vidljivo da glavni kriterij pri izboru Državnog sudbenog vijeća, kao i sudaca Vrhovnog suda, nije bila stručnost, profesionalna samostalnost i osobni integritet, već - politička podobnost. To je izazvalo rasprostranjenu bojazan u pravničkim krugovima da dolazi vrijeme u kojem će politički interesi imati prednost pred zakonom i u kojem svaki sudac koji to ne prihvati može postati žrtvom svojevrsne čistke. Na to ukazuje i jedino obrazloženje što je ponuđeno javnosti kao opravdanje zašto nisu izabrani neki od najuglednijih pravnika i sudaca koji su za vrijeme cijelog svog radnog vijeka dokazivali i dokazali stručnost i visoki osobni integritet.

Kaže se da oni bili suci i u bivšem sistemu i da su sudili po zakonima koji su postojali u tom sistemu. Optužuje ih se dakle zato što su se u svom poslu držali zakona.

Može li se od sudaca tražiti da krše zakon?

Može, ali samo u zemlji u kojoj je politika jača od zakona.

Osnovno je pravilo sudačkog zvanja da sudac mora primjenjivati zakone, onakve kakvi oni jesu, jer u suprotnom nastupa bezakonje. Čuveni njemački filozof Kant kaže čak kako svaki sudac mora postupati u uvjerenju da su postojeći zakoni najbolji.

Ako je dovoljna optužba da je netko radio i u bivšem sistemu, onda ostaje pitanje: tko će opstati? Zar samo oni koji su došli iz inozemstva?

Hrvatski građani nisu, međutim, na demokratskim izborima dali svoj glas za to da u vlastitoj državi postanu građani drugog reda.

Ako danas nije izabran od Sudbenog vijeća jedan ministar pravosuđa, jedan sudac koji je pored toga još i profesor krivičnog prava, ili pak najsposobniji suci s dugogodišnjom praksom koji su se usudili upozoriti na slabosti našeg pravosuđa, pa je to razlog za njihov neizbor, što će biti sutra?

Što očekuje ostale suce ili pak državne odvjetnike?

Oni su profesionalci i opravdano strahuju.

S druge strane, kakvu pravdu mogu hrvatski građani očekivati od sudaca koji su ostali ili onih koji su izabrani po kriterijima što su sada uspostavljeni?

Poštovani g.Predsjedniče, smatrao sam svojom obvezom upozoriti Vas na alarmantno stanje u hrvatskom pravosuđu što je stvoreno primjenom istih načela koja su korištena prilikom imenovanja Državnog sudbenog vijeća i izbora sudaca Vrhovnog suda, ili pak pojedinih predsjednika sudova.

Upućujem Vam ovo otvoreno pismo kao čovjek koji je odrastao u sudačkoj obitelji i kao čovjek koji je cijeli svoj radni vijek proveo kao samostalni odvjetnik. Ne pišem Vam, dakle, kao čelnik jedne od oporbenih stranaka. Tu nije riječ o stranačkoj politici, već o pravnoj državi, demokraciji i Hrvatskoj.

I Vama se obraćam kao predsjedniku Republike, a ne kao predsjedniku većinske stranke. Svi mi imamo obveza prema svojoj domovini. Vaše su utvrđene Ustavom i Vašom prisegom, kao i povjerenjem birača koji su glasovali za bolju Hrvatsku.

Primite g. Predsjedniče izraze mojeg osobitog poštovanja.

Silvije Degen"

Jedino je u Glasu Istre od 4. ožujka 1995. godine objavljen tekst ostavke s obrazloženjem ministra pravosuđa Ivice Crnića.

Napominjem da Ivicu Crnića, vrsnog pravnika, već tada pisca stručnih knjiga, bivšeg suca Vrhovnog suda, Vuković i Potrebica nisu imenovali sucem Vrhovnog suda, sa ciničnim obrazloženjem da je premlad (imao je 42 godine). Evo teksta njegove ostavke:

"Gosp.Nikica Valentić

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske

Poštovani gospodine,

Pismom od 21. veljače obavijestio sam predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana i Vas kao predsjednika Vlade Republike Hrvatske o događanjima oko imenovanja sudaca.

I prije toga, u više navrata ukazivao sam Predsjedniku Republike i Vama, ali i drugim dužnosnicima, pa i javnosti na događanja u pravosuđu. Osobito se to odnosilo na postupke predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske Milana Vukovića (dalje: Vukovića) i presjednika Državnog sudbenog vijeća (dalje: DSV) Ante Potrebice (dalje: Potrebice).

Moram pojasniti da se nikako ne radi o osobnom sukobu na što se to ponekad pokušava svesti. Nije riječ niti o sukobu dvije koncepcije, jer prijedlozi Vukovića nikada ni nisu dobili takav oblik. Ono što je pak Vuković predložio ni hrvatska Vlada niti hrvatski Sabor uglavnom nisu prihvatili.

Jednako tako u javnosti je stvoren pogrešan dojam da me Vi kao Predsjednik Vlade "štitite" iz nekih osobnih razloga. To nije bilo tako. Na dužnosti ministra pravosuđa sam ustrajao i odolijevao neosnovanim objedama hvala činjenici da me štitila vlastita struka i odanost ideji Hrvatske kao civilizirane, pravne i demokratske države. Ne znam sigurne razloge koji Vam nisu dopustili da se cjelovito udubite u probleme koji su postepeno bujali u sudbenoj vlasti, a sada su dosegli točku u kojoj se traži odlučna akcija.

Mogu, međutim, naslutiti da ste zbog teškoga gospodarskog stanja doživjeli probleme pravosuđa "sporednim" i prepustili da se tu "dokazuju" neki drugi, a ne hrvatska Vlada. Naprotiv za mene su problemi pravosuđa (osobito kadrova) bili bitni problemi uspostave pravne države i zaštite svih koji su na razne načine ugroženi. Pravna država je itekako važna za hrvatsku državu da je štiti i od štetnih pojava i kriminaliteta pa i u gospodarstvu.

Hrvatski Sabor donosi zakone u interesu Republike Hrvatske. Suci, pak, moraju provoditi te zakone i ne biti u službi dnevne politike. To je i razlog da im dužnost bude doživotna, kako bi kao nezavisni ljudi mogli provoditi hrvatske zakone. DSV je pri tome trebalo biti ono objektivno tijelo koje bi prije svega poštovalo čast, struku i rezultate dosadašnjeg rada. To se pretvorilo u nešto neželjeno".

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Zloguko proročanstvo
• Očajnički krvavi krik - Ne! Nikada!!!
• Predsjednikovanje