Piše Robert Matteoni

Silvana, 70 godina žena na stadionu

Roberto Matteoni / Silvana Sorbola (Arhiva Glasa Istre)

Roberto Matteoni / Silvana Sorbola (Arhiva Glasa Istre)


Dan žena. Toga datuma 1947. godine jedna je djevojka iz Rebići, kraj Hrboki, izrekla DA svome dečku, koji je kao izbjeglica rođen u Pothendorfu (Austrija), a porijeklom je iz Fažane. Prije 77 godina Eufemija Dobran postala je supruga Marija Sorbole. Svi koji su od 1953. godine kročili na Gradski stadion u Premanturskoj (danas Marsovo Polje) ulici, upoznali su skladan bračni par.

Eufemija i Mario naporno su radili za Uljanik, pa od 1961. Istru, za pulski nogomet, brinući o njegovom domu doslovno do smrti. Mario je bio domar, oružar, majstor za sve radove, ali i skrbnik igračima i trenerima za što god su trebali, samo da se mogu što više posvetiti igri. Eufemija je bila prije svega oslonac suprugu, a odrađivala je i poslove čistačice i pralje. U ondašnjim uvjetima, bez automatskog polijevanja igrališta, bez stroja za rublje, supružnici Sorbola su se fizički »lomili« kako bi obavljali svoj posao. Zajedno su nosili teške "vatrogasne gume-šmrkove", koje je trebalo više puta od zore do večeri premještati kako bi se zalilo igralište. Šjora Femija, kako smo je zvali, prala je na ruke, često sa solnom kiselinom pa je često imala problem spavanja jer su je ruke pekle kada bi navečer završila s poslom.

Da je danas živa, Šjora Femija bila bi, između ostalog, ponosna na svoju kćerku Silvanu zbog prijedloga Istre 1961. Naime, klupsko vodstvo je uputilo prijedlog nadležnoj gradskoj komisiji za kandidaturu Silvane Sorbola Rožanković za nagradu Grada Pule. Obrazloženje je napisao Anton Percan, iz prve ruke upoznat s poviješću obitelji Sorbola, stadiona i pulskog nogometa. Ne znamo kako će članovi Odbora odlučiti, kada se 15. ožujka zaključi rok za kandidature, ali sama činjenica da je teta ili šjora Silvana, kako kome drago, istaknuta od kluba za to prestižno priznanje, dovoljan je znak poštovanja za njen doprinos u radu na stadionu. Ne samo u kontekstu radnih obveza pralje, nego i u stalnom pozitivnom stavu prema nogometu, sportu, s brigom za djecu koja desetljećima na stadionu treniraju i žive svoje igračke snove, za osjećaje da će tamo biti makar ona i tada kada se činilo da klubu, nogometu i stadionu više nema spasa. Doživjela je svega na tom campu, lijepog i ružnog, radosnog i tužnog, i koliko god je znala nekad kazati da je umorna od »svega«, trajalo bi to točno onoliko koliko je trebalo da uslijedi rečenica »a ča ćemo, to je moj život, kuća, obitelj, gremo naprid«.

Silvana će 9. svibnja navršiti 71 godinu i sasvim sigurno je najstarija i najdugovječnija žena u HNL klubovima. Nedavno je i HRT snimio priču o njenom životu na stadionu i s nogometom, tretirajući je kao jednu od onih osoba koje obilježe povijest jedne sredine, odaju humaniju crtu života u uvijek napetim natjecateljskim zbiljama klubova. Mjesec dana nakon što će navršiti taj rođendan, dakle 9. lipnja, bit će točno 70 godina njenog života na stadionu. Imala je, naime, 13 mjeseci kada su se roditelji uselili u prostor stare Zapadne tribine, gdje su na desnom krilu bile dvije sobe i wc. Silvana je imala i brata Egidija, kojeg smo svi znali kao Gigija. Veseljak po prirodi, dobričina, šest godina stariji, ali nažalost i prerano preminuli Gigi (s 46). Kako je Silvana pričala, bio je svima drag čovjek, a ona više na tatu Marija, isto dobričinu, ali i brontolona. Uvijek se prisjetim njene priče kako je tata obožavao nogometaše i nikad nije davao nikome da ružno priča o njima u njegovom prisustvu, pogotovo da im nešto nažao učini.

I kada je Istra igrala kvalifikacije s Mariborom za drugu ligu, kod njih, jedan je igrač domaćih kopačkom u glavu razbio zube golmanu Zagorcu. To je jako ražestilo Marija, koji je prije uzvrata, u malom prostoru izlaza iz svlačionica dočekao tog igrača Maribora i onda ga »istriskao«, uz asistenciju Karla Černjula, da zapamti kako neće više tući njegove dečke. Mario brontolon je znao biti čangrizav, ali to je bila fasada iza koje se krila duša čovjeka koji će pomoći svakome. I osim domarskih poslova, znao je jako dobro masirati. Njemu su dolazili slavni Puležani, Parlov, atletičar Savić, biciklisti Siporexa. Bila su to vremena neimaštine, sportaši nisu imali svekolike logistike kao danas, školovane fizioterapeute, stručnjake za oporavak. Istra je imala kasnije svog doktora za sve, legendarnog dr Marčela Pletikosa (od fuzije 1961/62), uz fizija Srećka Bogojevića, kasnije Franka Lalića. Šjora Silvana, osim što i vizualno jako sliči pokojnom ocu Mariju, naslijedila je i te njegove crte karaktera, u kojima se isprepliću radišnost i točke brontolivanja, podrška i briga o igračima i klubu, ali i ljutnja kad osjeti nečiju destrukciju prema nogometu i klupskim zbiljama. Vrlo je emotivna teta Silvana, život je nije mazio. Prirodnom odlasku roditelja u poznijim godinama, koliko god je uvijek teško, nekako se čovjek pomiri. No, odlasci brata Gigija, pa dva supruga, svi zbog težih bolesti, bili su teški udarci. Nerijetko sam svjedočio kad joj glas podrhtava i guta knedle podsjećajući se na svoje drage ljude iz obitelji, ali i mnogih stadionskih suputnika.

Jedan od takvih bio je i nasljednik njenog oca Marija, Vlado Pelesk zvani Masni. Došao je na stadion službeno 1. ožujka 1978. i kad smo ga bolje svi upoznali, rođeni Križevčanin imao je niz karakternih sličnosti sa Sorbolom. Dok su Femija i Silvana živjele u donjem dijelu, dobrodušni Vlado je bio na »katu« zapadne tribine. Poslije obavljenih radnih obveza redovito se dan sumirao u doživljenim temama, predvečer, okupljeni oko malog stola ispred ulaza u donji stan »zapada«. Femija, Silvana, Vlado, i procesija svih starosjedioca stadiona, nakon treninga ili prije odlaska kućama. Rosignoli, Scoria, Bezjak i drugi. Pogotovo od proljeća do jeseni, uz bićerin, biru ili dec bijelog, okrugli (četvrtasti) stol i teme o nogometu, igračima, kroničnom kašnjenju plaća, neimaštini opreme i uvjeta, ali naposljetku, »gremo naprid, nema druge«. Bilo je to tako jednostavno pozitivno i baš zato pamtljivo druženje ljudi na stadionu. Bilo je mnogo tužnih ljudi kada je Vlado Pelesk preminuo dan poslije Silvaninog rođendana 2012. godine. Imao je tek 68 godina, a u 34 ljeta na stadionu postao je generacijama igrača i trenera ono što je Mario Sorbola bio starijima u svoje vrijeme. Dobri duh i svojevrsni član šire obitelji, kojeg desetljećima svaki dan zatekneš na stadionu kao igrač, trener, navijač.

Jednom sam Silvanu i njenu majku Femiju pitao i za čuvare stadiona, odnosno pse koji su bili »zaštitari« i odani prijatelji familiji i svima koji su boravili i radili u klubu, i na objektu. Od kada sam prvi puta došao na campo i zatekao Marija Sorbolu, a bilo je to 1971., ostao mi je u pamćenju Jumbo. Jedan od Jumba, ispravila bi me šjora Femija, jer ih je bilo više. Taj Jumbo, nalik vučjaku, bio je najdugovječniji, jer je doživio punih 16 godina. Prije njega bilo je Diane, Bobija, Dika, neki su, nažalost, otrovani. Nakon starog Jumba, vlast je preuzela ženka vučjak, Bony. Te 1988. godine, kada je Valter Pačić preselio restoran na Valkane, Bony je ostala na stadionu. Dok je bio živ, jako ju je pazio Mario Pačić, a nakon njega Silvana i Vlado. Iz starije generacije Silvani Sorbola Rožanković najdraži među igračima bili su Refik Kozić, koji danas živi u Americi, pa Rade Korać, današnji načelnik Fažane, i Nando Ghergheta koji je preminuo. Iz mlađe generacije posebno joj je drag Igor Pamić, koji je kao kadet stigao u Istru, a onda je uz igračku karijeru u Puli začeo onu trenersku. No, Paminja, kako ga oslovljava, pamti i po tome što je uvijek bio spreman pomoći, i onda kad nije bio u klubu.

Danas nema više starog Zapada, trošnih svlačionica, vatrogasnih šmrkova za polijevanje trave, niti solne kiseline da bi se prala roba. Zapad je ogroman u odnosu na nekad, automatski se polijeva trava, veliki strojevi odrađuju pranje i sušenje opreme, ekonomat je »pet zvjezdica« na onaj stari improvizirani u hodniku stare tribine, gdje su se gužvali njen stari Mario i Vlado, prebirući po »krpicama i starim kopačkama« dok su dijelili igračima opremu za trening i utakmicu. Nema ni četvrtastog stola i stare kumpanije, gdje su se raspravljali »okrugli stolovi« i opuštalo nakon teških radnih ili egzistencijalno upitnih dana klub(ov)a. Teta Silvana zasjedne na klupi podno ureda, ispred ekonomata, prati sve što se događa, tu i tamo vikne na nekog koji joj digne živac, što je, kažu dobar znak. Znači da je radna atmosfera. Ima nekoliko mlađih kolegica koje uređuju svlačionice i druge prostore. Najbolje se, vidljivo je, slaže s Vladom Derkućom, dugogodišnjim oružarom i još jednim akterom nogometne povijesti na stadionu koji je postao ljubimac igrača, trenera i ostalih u i oko kluba. Radišan i ozbiljan, odgovoran, ali i empatičan. Vlado Derkuća nastavlja tu tradiciju dobrih ljudi na stadionu, kojeg smo svojevremeno predložili za priznanje Dobri duh HR nogometa, kojeg dodjeljuje HUNS sa SN-om onima bez čijeg doprinosa klubovi ne bi mogli funkcionirati, a u sjeni su drugih aktera i daleko od svjetla reflektora. Silvanu Sorbolu Rožanković je Istra 1961 predložila za gradsko priznanje, kao primjer i kao simbol onih ljudi koji daju svoje doprinose zajednici tijekom cijelog života te unatoč svim problemima ne posustaju. Već je prijedlog veliko priznanje njene 70 godina »duge« i brojne nogometne obitelji.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini