U nekim prošlim vremenima, druženja na sportskim borilištima ovog grada bila su standard svakodnevice. U centru grada radio sam u redakciji, i tada, u svijetu bez mobitela, ako se htjelo biti u tijeku, dobiti informacije, ćakulati o sportu i raspravljati pro et contra o nekoj temi, trebalo je ići u domove klubova. Kao što rekoh prošli tjedan, sve je u tom smislu bilo prilično blizu centru, stadion, Pattinaggio, "Braća Ribar", nogometni, rukometni, košarkaški, borilački i ini klubovi, SFK-a, SIZ FK i ine institucije sporta. Šetnja svakog dana na jednu, dvije adrese, uvijek dosta aktera prijepodne u dvorani, na terenima stadiona, kava u Braći Ribar ili Pattinaggiu kod dragih nam domaćica, koje su znale najviše o svemu što se oko njih događa. Nigdje se ljudi ne opuste i raspričaju "u povjerenju" kao na i blizu šankova.

Svojevremeno kućni majstor u dvorani, ali meni najpoznatiji kao hakler, Raga je bio česti sugovornik. Mislim da je bio strastveni košarkaš, dakle ne samo onaj koji igra, nego tip koji živi taj dinamičan sport cijelim svojim bićem. Manuel Raga je bio meksički košarkaš vrlo popularan 1970-tih, posebno kao član tada slavnog Ignis Varesea, gdje je igrao od 1968. do 1974. Za Valtera Grubišića to je bilo to kad je u pitanju igra, stil, dinamika pod obručima, i otuda je postao i on Raga. U našim malim prijepodnevnim razgovorima Grubišić mi je odavao dojam introvertiranog tipa koji, tek ako se opusti u konverzaciji, postaje temperamentan košarkaški zanesenjak. Vrijeme je to kada je u Pattinaggiu kvalitetnija košarka, kada se ljudi okupljaju u dvorani i navijaju, dakle, daleka prošlost u odnosu na današnjicu.

Grubišić je imao svoju ideju košarke, i negdje sredinom 1970-tih, postao je jedan od onih koji su pored "glavnog kluba u Puli" poželjeli alternativu. Dakle, ne klub koji će biti fokusiran na ambiciju plasmana u prvu jugoslavensku ligu, a koji će po logici stvari ondašnjeg vremena trošiti dosta novaca na dovođenje igrača i trenera sa svih strana bivše države.

Zajedno s prijateljima sa Stoje, 1976. godine, u svibnju mjesecu, odlučili su osnovati "svoj" klub. Pod tim "svoj" držimo okvir amaterskog, kluba fokusiranog na okupljanje mladih koji vole tu igru, njihovu i razvoju košarke uopće u gradu, odnosno kao alternativa onome što se radilo u Pattinaggiu. Ti zaljubljenici bili su, kako navode precizno na mrežnim stranicama KK Stoje, Igor Černe, Valter Grubišić, Boris Kalčić, Bruno, Danijel i Ivan Melon, Davor Mišković, Boris Nefat, Edi Sanković, Toni Smoljan, Darko Tićak, Davor Vrčić i Veljko Zenzerović. U bilježenju povijesti prvih 20 godina klupski kroničari, između ostalog, ukazuju…

"Sav teret osnivanja kluba, pisanja Statuta, registracija, osmišljavanje identiteta kluba, itd, iznijeli su svi spomenuti članovi (osnivači) podjednako. Prvi predsjednik bio je Mensud Altić, a tajnik Marjan Licul.

Klub je svoju aktivnost započeo na otvorenom terenu OŠ Vladimir Gortan (Stoja) uz podršku škole na čelu s direktorom Miljenkom Ničetićem. Oni su bili i prvi sponzori, ustupajući teren i preporučujući djeci košarkašku aktivnost, pod vodstvom prvog trenera, Edija Sankovića. Natjecateljski dio odvijao se u Međuopćinskoj ligi Istre, a financijske probleme (obveze) rješavali su predsjednik i sami članovi kluba."

Sjećam se u da je oko početaka 1980-tih bilo trenja na relacijama "glavnog" kluba Puljanke i Stoje, odnosno sudaranja dvije posve drugačije ideje funkcioniranja. O tome će u KK Stoji iskazivati…

"Kada se pomislilo da će naša ekipa moći postići i zapaženije rezultate, onda je KK Puljanka, koji je bio pred rasulom 1979. godine, svoj spas potražio u igračima našeg kluba. U taj klub su prešli mnogi igrači koji su poslije godinama bili nosioci igre Puljanke, među ostalima Boris Begonja, Igor Lukačić, Arsen Terlević, a trener Edi Sanković je počeo stvarati nove mlade naraštaje kluba iz Pattinaggia… Zbog tih i drugih razloga, prvo predsjedništvo je odustalo od rada u klubu, pa se formiralo novo".

To su bile nedovoljne promjene, cjelokupni rad oslanjao na troje-četvero ljudi, pa se na inicijativu Davora Vrčića 1981. pozvalo Sašu Dadića i Zvonka Drešćika, koji su započeli reorganizaciju Stoje, proces zaključen dvije godine kasnije. Predsjednik je postao Dadić, tajnik Branko Nikolić. U predsjedništvu su bili Grubišić, Kolarović, dr Miletić, Mišković, I. i Z. Šnidaršić, Tićak i Vrčić. Šef stručnog stožera Vrčić, a za različite kategorije Mira Knežević, Mišković, Sanković, Tićak, Valić. Do kraja 1985. bilo je čak 180 članova u kategoriji (muški-ženski) pionira, kadeta, uz seniore. U tom razdoblju klub je sudjelovao u sanaciji školske dvorane OŠ Veruda, članovi su na proljeće čistili Autokamp Stoja i tako se prikupljalo, uz članarinu, nužna sredstva da se može 2-3 puta tjedno u zimi trenirati u dvoranskom prostoru, a po ljeti na uređenom igralištu škole na Stoji. To je vrijeme kada su najmlađi članovi imali zabranu treniranja ako su imali negativne ocjene u školi, što je bio standard klubova koji su cjelokupnom odgoju svojih mladih sportaša pridavali veliku pažnju. Natjecateljski je seniorska momčad ostvarila svoj najveći uspjeh plasiravši se 1984/85 u Hrvatsku ligu. To je tada bio izvanredan uspjeh, kasnije tretiran na razini plasmana u drugi nacionalni razred. U tom periodu je KK Stoja aktivno sudjelovala u stvaranju Košarkaškog saveza Pule, a tajnik Branko Nikolić bio je i prvi predsjednik Saveza.

I tako, dekada po dekadu, uvijek slične ugode i muke, reorganiziranje i uzlet s entuzijazmom, pa faze zasićenosti i pada. Uza sve to i najteži gubici, kada mnogi koji su stvarali povijest Stoje, umiru i ostavljaju velike praznine. Klub Stoja je oduvijek funkcionirao, kako mi je i Raga govorio, a kasnije Davor Mišković ponavljao, kao obitelj. Ljudi nisu samo brinuli o košarci i svojim članovima, oni su se međusobno družili, često zajedno sa svojim familijama. Vjerojatno je, kako iskustva bliže i dalje povijesti ukazuju, taj duh doprinio da se Stoja održi do današnjih dana. Koji su, doduše već duže, vrlo teški za amatersku ideju funkcioniranja sporta, jer uvijek nedostaje dovoljno sredstava da se u miru razvija mlade i gaje neke umjerene i realne natjecateljske ambicije. Istini za volju, KK Stoja dočekala je, i tome je bitno pridonijela, dvoranu uz istoimenu školu. Njena gradnja započela je 2005., a završena u listopadu 2008., uz ondašnju cijenu od 12 milijuna kuna. O povijesti KK Stoje mogli bismo u niz nastavaka jer svaka godina, svaki (is)korak bio je priča za sebe. Uvijek kompliciran kako i ide za one koji su zanesenjaci sporta (i) u ovom gradu, ali upravo zato što su entuzijasti, prevladavali su se sve prepreke. Stoja je danas klub u A2 ligi, iz koje se kroz kvalifikacije s prvacima još četiri grupe iste razine, može plasirati u tzv. Prvu ligu. No, kao i u nogometu, to je drugi razred nacionalnog natjecanja, iza Premijer lige. Pričao sam o tome s nezaobilaznim akterom Stoje Davorom Miškovićem, koji je u ime kluba dobio zaduženje da posloži Monografiju kluba koji će u svibnju svečano obilježiti veliki jubilej. Što su sve prošli i izdržali, članovi Stoje svih generacija mogu biti ponosni da će se 22. svibnja u Circolu održati centralna svečanost evociranja memorija prvih pola stoljeća kluba. Prvih 50 godina borbe za OKK Stoju, košarku, za razvoj mladih i svoj identitet.

Stoja je osjetila i prije koju godinu slast promocije u Prvu ligu, ali je uskoro ispala i vratila se u treći razred. Tamo gdje je i drugi gradski klub, Pula 1981. Zajedničko je jednima i drugima da su im financijski uvjeti glavni limit za natjecateljske iskorake. One koji bi privukli, kao nekad ili barem približno, masovniji interes publike. Jer bez publike, uz svu čast svemu i svima, sportski klubovi i njihova natjecanja objektivno su kao juha bez soli. Nema gušta. Puno se pričalo o fuzijama ili bolje rečeno, udruživanju košarkaških snaga u Puli, ali jednostavno, takva ideja nije u zbilji imala snažniju podršku koja bi je oživotvorila. Svaki akter pulske košarke ima svoju viziju toga, i očito je da se bitno razlikuju.

U Stoji su uvjerenja da ne treba spajati klubove, jer za masovnost košarke bolje je da ima više alternativa. Može li se u nekoj perspektivi dogoditi da se formira neki subjekt koji će objediniti raspršene snage i sposobnosti ? Dojma sam da se to može dogoditi samo onog dana kada bi se pojavila neka košarkaška "baskijska ulaganja", te dala smisao natjecateljskim iskoracima. Današnja Stoja, eto, nastavlja na načelima njenih osnivača iz 1976., te svih onih koji su svojim radom doprinijeli da se taj amaterski klub zadrži na površini pored svih nevera koje mogu potopiti zdravu sportsku ideju. Današnji je predsjednik Šime Vidulin, uz dopredsjednike Edija Cukerića i Nina Daska, i oni uz članove Uprave Tizana Sošića, Borisa Blagonića, Jovana Bekvalca, tajnicu Aleksandru Čubrilo Nikolić, te niz podupirajućih bivših i "vječnih članova", brinu da Stoja ide naprijed uzdignuta čela, prema drugoj polovici stoljeća i novih 50 godina. Zato svima koji su pisali povijest OKK Stoje sve pohvale na zlatnoj godišnjici. Prvoj naravno.

Povezane vijesti

• Dan poslije
• Pravi akteri grada
• Garcia II i priča o napredovanju i rizicima povratka