komentar glavnog urednika

Može li Zoričić uz Gotovca postati bolji čovjek?

Da bi dostigao Gotovčeve visine ili se bar vinuo prema njima, Zoričić ne mora naučiti letjeti, ali se mora razvijati, dobivati širinu, toleranciju, kontrolu karaktera, ega, inata i ponašanja

Filip Zoričić / Robert Frank (foto Hina / Milivoj MIJOŠEK)

Filip Zoričić / Robert Frank (foto Hina / Milivoj MIJOŠEK)


Onaj njegov strastveni kolovoški govor generalima JNA ispred Komande 5. Vojne oblasti ledio je krv u žilama. Gotovac je tada demonstrirao nezabilježene oratorske sposobnosti. Početak je 90-ih i demokratskih promjena. On je nadahnut, odvažan. Bešćutnim gadovima iz JNA, kao četvrte najjače europske vojske, kako su sami sebe uvjeravali, rekao je što im ide - "Odlazite odakle ste došli".

No Vlado Gotovac u tom znamenitom govoru nije nastupao kao (hrvatski) nacionalist. Dapače, ukazivao je na slabosti nacionalizma govoreći o njemu kao o opasnosti. Kritičan prema toj pojavi, tvrdio je da je "nacionalizam ljubav prema svom narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva". I nije se, naravno, s takvim primitivizmom slagao. Taj pjesnik, bivši politički zatvorenik, filozof, novinar, liberal i političar, prije svega bio je rodoljub. Zbog kritike Jugoslavije dva je puta, naravno s etiketom nacionalista što nije bio, osuđivan na višegodišnje robije. Ali nije mu to pomutilo razum.

Nije postao jeftini nacionalist ni nakon što mu je stražar Jovo Vujić, "plećat, brkat i snažnog udarca", u što se sam uskoro uvjerio u Staroj Gradiški, kod ulaza u zatvorski sustav, otvoreno poručio da mu "jebo pas mater, i njemu i onome tko ga je ostavio na životu". Rekao mu je, na početku služenja zatvorske kazne, i da mu "treba sprašit metak u čelo".

Kukavni Jovo Vujić nije odradio posao, nije povukao obarač, no zato je političko-zatvorski sustav ondašnje Juge - za kojom nostalgično nariču oni koji se očito slažu s načinom na koji se režim obračunavao s misliocima poput Gotovca - izabrao stanovitog Đuru Kopića, jednog od zatvorenika koji se u Staroj Gradiški našao zbog ubojstva, kao asasina na pacifističkog pjesnika.

U Gotovčevoj zatvorskoj sobi bila su 32 zatvorenika, kako on piše, "ubojice, provalnici, varalice, jedan osuđen za terorizam i ja; gotovo svi kažnjeni na duge vremenske kazne". To su, ističe Gotovac, "primitivni, nemilosrdni i lukavi ljudi, spremni na sve samo da malo poboljšaju svoj položaj".

On tvrdi da "osoblje zatvora to zna i zlorabi, vješto se služi obećanjima, povlasticama i radnim mjestima, tražeći zauzvrat suradnju - prije svega potkazivanje i izazivanje političkih zatvorenika". E sad nastupa vrhunac koji Gotovac opisuje u svojoj knjizi "Moj slučaj", izdanoj još 1989. godine, s recenzentom Predragom Matvejevićem i urednicima, poslije njegovim liberalima, Slavkom Goldsteinom i Božom Kovačevićem.

"Đuro Kopić, osuđen za ubojstvo, dao je napraviti nož kojim me namjeravao jedne noći ubiti, uvjeren da će zbog toga biti nagrađen, a ne kažnjen. Plan mu je propao, ali je on za namjeru zbilja nagrađen: prebačen je na rad u zatvorsku ambulantu".

Tako piše Gotovac i čudi se nevjerojatnom životnom iskustvu koje je prošao u Staroj Gradiški, "od Boga ukletom mjestu".        

Ljubav prema domovini, ljubav prema slobodi i poštivanje razlika tri su emocionalna i etička polazišta Vlade Gotovca, s karakterističnom filozofsko-pjesničkom težnjom prema sveobuhvatnom i planetarnom. Mislima i nesputanom slobodom svog uma putovao je (ne)istraženim područjima.

U najtežim vremenima, maspokovskoj 1971. i politički-prevratničkom 1991. bio je najveći. Nije se prodao, nije izdao, nije se gurao. Još je manje zloupotrebljavao vlastitu uzničku prošlost za karijerne političke i materijalne probitke u okolnostima stvaranja države u kojoj je za njega trebalo biti mjesta visoko, na samom vrhu. Gotovac je bio i ostao dobar čovjek možda i zato što nije ispao Bog zna kako uspješan političar.

Nemalo je onih koji će reći da jedno drugo isključuje, potire, suspendira. Gotovac se naprosto nije u potpunosti politički realizirao jer je bio previše čovjek sa stavom i integritetom, humanist i filozof kojem je puno toga u političkom okruženju bilo strano, odbojno i neprihvatljivo.

On je spomenik pred kojim se ne klanjaš nego se diviš, ne njegovoj veličini, već stvaralaštvu osobe koja ga je zaslužila. No on ne bi blagonaklono gledao na golemi, pomno obrađeni kamen koji ga prikazuje u (nad)naravnoj veličini poput nekog mitološkog bića, s knjigom u desnoj ruci i blago podignutom bradom kao karakterističnom pozom tog intelektualca i liberala.

Od svih ljudi na svijetu tim se čovjekom odlučio baviti aktualni pulski gradonačelnik Filip Zoričić. Napisao je knjigu jednostavnog, efektnog naslova - Vlado Gotovac. Fascinacija Gotovcem implicira da Zoričić znade prepoznati kvalitetu. Znači i da je, za političkog uzora, izabrao pravu osobu prepunu tolerancije i uvjerenja da je sloboda pojedinca ključno pitanje. Nije manje važno ni da je Zoričić svjestan Gotovčeve hrabrosti, kao i rizika sa svim posljedicama što je sa sobom nosilo Gotovčevo bavljenje politikom.

Rečenicom da ima motivaciju živjeti kao Gotovac i razmišljati kao on, Zoričić je na sebe preuzeo težak teret, ostavštinu čovjeka kojeg zbog naprednih ideja mnogi nisu ni htjeli ni mogli razumjeti. Pulski gradonačelnik još kaže da je upravo na Gotovčevom idealu slobode izgradio političku platformu koja je pobijedila na prošlogodišnjim lokalnim izborima.

Teško je reći gdje Zoričić, u koji "Gotovčev ideal slobode", misli smjestiti svoju priličnu isključivost i isto takvu netoleranciju koje je dosad prakticirao upravo prema onima koji misle drugačije i različito, što je pak jedan od tri glavna i noseća stupa razmišljanja Imoćana kojem je posvetio i svoj doktorski rad i knjigu.

Jedna od brojnih demonstracija prava na različitost, za koje se najotvorenije i naglašeno zalagao, njegova je, Gotovčeva, ponuda dvojici svojedobnih neistomišljenika iz najranijih 70-ih, srpskom pjesniku Miodragu Pavloviću i slovenskom esejistu Tarasu Kermauneru, da samostalno uređuju ili sami ispisuju po dvije stranice u "Hrvatskom tjedniku", u kojem je on bio glavni urednik, s obećanjem da ni uredništvo ni glavni urednik neće nijednim kraćenjem intervenirati u tekst.

Da bi dostigao Gotovčeve visine ili se bar vinuo prema njima, Zoričić ne mora naučiti letjeti, ali se mora razvijati, dobivati širinu, toleranciju, kontrolu karaktera, ega, inata i ponašanja. Bude li kroz knjigu o Gotovcu, koju je uostalom i napisao, savladao teoriju koju će onda pretvoriti u praksu, Zoričić bi mogao postati bolji čovjek. A to je ono čemu svatko od nas stremi.  

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum