Pripreme, otvaranje i rad odvjetničkog ureda.

Kao sudac i javni tužilac, pa kasnije kao odvjetnik, bio sam uključen u razrješavanje (istraživanje, optuživanje, suđenje, branjenje) raznih ubojstava. Naravno, svako ubojstvo je teško kazneno djelo, posebno ako je učinjeno s direktnim umišljajem. Međutim, ubojstvo Antona Marčela Popovića bilo je posebno i jedno od najgnusnijih u mojoj praksi.

Anton Marčelo Popović bio je ministar turizma u prvoj vladi Republike Hrvatske formiranoj 1990. godine, kojoj je predsjednik bio Franjo Gregorić. Upoznao sam ga, koliko se sjećam 1991.godine u Zagrebu. Nismo se družili, povremeno je dolazio u Klub Istrana, kojeg smo osnovali 1991. godine. Ostavio je na mene pozitivan utisak. Znao sam da je prije imenovanja u Vladu RH obnašao dužnost direktora poduzeća "Anita" iz Vrsara, gdje je bio i stalno nastanjen. Poznato mi je da je bio član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), ali se ne sjećam da bi bio značajnije aktivan u stranci.

On se nakon isteka mandata u Vladi, vratio u Vrsar na mjesto predsjednika uprave "Anita", a ja sam 1995. godine otvorio odvjetnički ured. Sljedeće, 1996. godine, odjeknula je, kao bomba, vijest da je ubijen Anton Marčelo Popović. Koliko se sjećam bilo je javljeno da je ubojstvo izvršeno iz vatrenog oružja, noću, ispred kuće u kojoj je stanovao. Potom su počeli u javnost izlaziti i detalji, od toga tko je (su) osumnjičen(i) i druge okolnosti tog stravičnog zločina. Prema mom sjećanju, nakon podizanja optužnice, javila se telefonom u moj ured, supruga ubijenog Višnjica Sigur Popović i zatražila da je primim, što sam i učinio. Došla je u moj ured te zamolila da u kaznenom postupku zastupam nju i djecu, kćerku Anu Popović i sina Tomislava Popovića i majku njenog supruga Mariju Popović. Prihvatio sam zastupanje. Tom smo prilikom dugo razgovarali o svemu vezanom za ubojstvo njezinog supruga, ali i drugim okolnostima koje su me interesirale, a mogle bi imati neke veze sa cijelim slučajem. Kasnije smo se više puta sretali, u uredu, na raspravama. Upoznao sam i njihovu djecu Anu i Tomislava. Na dan potpisivanja punomoći od strane obitelji A. M. Popovića, istu sam dostavio u sudski spis i zamolio predsjednika sudskog vijeća da mi dozvoli uvid u spis, te sam uskoro i izvršio uvid, nakon čega sam dobio i fotokopije dijela spisa kojeg sam zatražio da mi se fotokopira.

Tada sam se detaljno upoznao sa optužnicom i svom drugom relevantnom dokumentacijom te svim dokazima koji su prikupljeni tijekom istrage, naravno i s obranom optuženika.

Županijsko državno odvjetništvo Pula, dana 10. listopada 1996. godine podiglo je optužnicu pred Županijskim sudom u Puli protiv Siniše Stracaboška i Šime Medanića:

"da su: I.okr. Stracaboško Siniša, rođen 20. srpnja 1972. godine u Rijeci, u pritvoru od 16. travnja 1996. godine:

1. dana 27. ožujka 1996. godine oko 19.45 sati u Vrsaru, po nagovoru II okr.Medanić Šime i uz njegovo obećanje da će mu nakon izvršenja djela platiti 15.000 DEM, u blizini kuće Antona Marčela Popovića sakriven iza ograde u živici, a u predjelu kojim ovaj mora prići svojoj kući, sačekao i kada se je Anton Marčelo Popović pješice približavao svojoj kući, u namjeri da ga ubije s udaljenosti od nekoliko metara iz automatskog oružja "UZI" cal.9 mm u pravcu njega ispalio rafal od oko 10 metaka, pa ga je jednim pogodio u grudni koš u predjelu desnog pazuha, tako da je projektil probio grudnu šupljinu, te razorio dio jetre i desnu srčanu komoru, koje povrede su apsolutno smrtonosne i od kojih je Anton Marčelo Popović ubrzo umro na mjestu događaja, dakle iz koristoljublja drugoga lišio života,

II.okr.Medanić Šime, rođen 11. siječnja 1957. godine u Poreču, u pritvoru od 16. travnja 1996.godine. U mjesecu veljači i ožujku 1996. godine u Vrsaru, smatrajući da mu Anton Marčelo Popović, direktor TP "Anita" Vrsar predstavlja zapreku u ostvarenju planova oko učešća i zarade u turističkoj i ugostiteljskoj djelatnosti u Vrsaru, a koji su vezani i uz poduzeće "Anita" i zakup njenih poslovnih objekata, odlučio ukloniti ga makar i fizičkom likvidacijom, te u tu svrhu ostvario kontakte s I.okr. Stracaboško Sinišom, a s kojim se poznaje od ranije i za kojega je znao da je sklon nasilju, te mu u nekoliko navrata govorio kako je A. M. Popović neprijatelj Hrvatske i da ga treba ubiti, te da se on prihvati tog posla i da će za nagradu dobiti 15.000 DEM, pa je I.okr. najprije načelno prihvatio "zadatak", a on mu dao fotografiju buduće žrtve i pokazao kuću, a koncem ožujka pozvao ga da dođe iz Austrije u Hrvatsku, te mu 26. ožujka 1996. godine poslijepodne rekao da je došlo vrijeme da se izvrši likvidacija, na ponovljeno pitanje da li je to baš nužno, ponovno potvrdio da je to nužno, pa je I.okr. Stracaboško Siniša zbog tih tvrdnji i obećane nagrade odlučio iz vatrenog oružja ubiti A. M. Popovića, a što je i učinio u vrijeme i na način opisan u toč.1 ove optužnice, dakle, iz koristoljublja drugoga potakao da ovaj iz koristoljublja drugoga liši života, pa da su time počinili krivično djelo protiv života i tijela i to I.okr. ubojstvom iz čl. 34. t 2. te 4 KZ RH, a II.okr. poticanjem na ubojstvo iz čl. 34. st. 2 t 4 KZ RH u vezi s propisom čl. 21. st.1 OKZ RH."

U obrazloženju optužnice, koju je potpisao zamjenik županijskog državnog odvjetnika Stjepan Borovečki, navedeno je da se ista temelji na priznanju I.optuženika Siniše Stracaboška danom istražnom sucu Živku Kriviću dana 17. travnja 1996. godine, pa je taj njegov iskaz i reproduciran u obrazloženju:

"Okrivljenik Siniša Stracaboško priznao je na ispitivanju kod istražnog suca da je on doista počinio ovo krivično djelo. Što više, potvrdio je da ga je na to nagovorio okrivljenik Medanić Šime, a tom prilikom dao je i niz drugih podataka koji ovakvu verziju događaja potvrđuju. Tvrdi da se duže vremena poznaje s okrivljenim Medanić Šimom i da ga je ovaj negdje u mjesecu veljači ove godine počeo uvjeravati kako sada pok. Marčelo Popović predstavlja neprijatelja hrvatske države, da se loše odnosi prema Hrvatima i da bi ga trebalo fizički likvidirati. Upitao ga je u nekoliko navrata bi li on to učinio, pa je načelno pristao da to uradi, u koliko se doista radi o neprijatelju Hrvatske. Pored toga okrivljenik Medanić Šime govorio mu je da će mu za nagradu on osobno platiti 15.000 DEM. Prije odlaska ovog okrivljenika u Austriju okrivljeni Medanić predao mu je jednu fotografiju sada pok. Popovića, koju je on ponio sa sobom i kasnije odbacio u smeće. Nekoliko dana prije ubojstva javio mu se je Medanić Šime u Austriju telefonom i rekao mu kako je došlo vrijeme da se izvrši likvidacija oštećenika. Tada su dogovorili da se on vrati u zemlju što je i učinio. Sastao se u Vrsaru s Medanić Šimom i ovaj mu je ponovio kako je doista došlo vrijeme za likvidaciju oštećenika, a kako on nije bio baš odlučan da izvrši to djelo izrazio je dvojbu pitanjem upućenim Medanić Šimi da li je sigurno nužno da se izvrši likvidacija, pa mu je ovaj odgovorio da je to nužno. Za vrijeme boravka u automobilu okrivljenog Medanić Šime zbila su se dva telefonska poziva, nakon kojih je Medanić Šime njemu rekao da su se i ove osobe žalile na postupke Popović Marčela, a kao pripremu okrivljeni Medanić ga je provezao ulicom u blizini kuće Popović Marčela i pokazao mu kuću oštećenika.

Na dan događaja on je uzeo i pripremio strojnicu marke UZI i dva okvira municije, otišao u Vrsar iz Fažane i sačekao oštećenika nedaleko njegove kuće. Klještima je prosjekao ogradnu žicu na dvorištu oštećenika, te se približio asfaltiranom dijelu Trga Trsine gdje se u blizini nalazi kuća oštećenika. Te se u mraku sakrio u žbunju pored ograde. Izvjesno vrijeme je čekao, a onda se pojavio oštećeni Popović Marčelo i on je iz strojnice s prigušivačem ispalio rafal od možda desetak metaka, te je vidio da je oštećeni pao, a on se udaljio. Iste noći vratio se u Fažanu i s drugim osobnim automobilom otputovao u Austriju. Iz Austrije ga je vratila austrijska policija pod izlikom da je izgubio austrijsko državljanstvo nakon što je uzeo hrvatsko.

Okrivljenik je iskazao da je oružje bacio u uvalu nedaleko naselja Valbandon u blizini ulaza u Policijsku školu, dok je odjeću što ju je imao na sebi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bacio u more ispred Tvornice "Badel" u Fažani".

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Zloguko proročanstvo
• Očajnički krvavi krik - Ne! Nikada!!!
• Predsjednikovanje