Najmanje što svi možemo učiniti za Vukovar je da ga otmemo zaboravu. Ne trebaju nam ni velika obilježavanja ni zastave Torcide i BBB-a, kako je majka nedavno ekshumiranog Jeana-Michela Nicoliera apelirala na sve koji su odlučili doći na njegov posljednji ispraćaj. Kao što majka svog Jeana ima u srcu, tako i Vukovar ima posebno mjesto u srcu svakog od nas, naše domovine i naše povijesti. Iako bi bilo lijepo da cijela Hrvatska može doći u Vukovar i sudjelovati u Koloni sjećanja, za sve nas koji iz raznih razloga ovih dana ne možemo do Vukovara, bit će dovoljno da ga se prisjetimo u tišini, dostojanstveno i s najvećim pijetetom prema svim žrtvama velikosrpske agresije na Hrvatsku. A možemo i zapaliti svijeću - u Zagrebu, primjerice, u Aveniji grada Vukovara ili u Rijeci u Vukovarskoj ulici gdje se tradicionalno pale svijeće u spomen na žrtvu Grada Heroja, kao i u brojnim hrvatskim gradovima, a možemo i u našim domovima.

Još od herojske obrane njegovih branitelja Hrvatska nosi Vukovar u srcu, već gotovo četvrt stoljeća, a proglašavanje 18. studenoga državnim blagdanom samo je službeni podsjetnik na odavanje počasti žrtvama, jer Vukovara se sjećamo 365 dana u godini, a posebno u studenom, mjesecu brojnih komemoracija, jer je u tom mjesecu 1991. srbočetnička armija počinila velik broj zločina nakon što je shvatila da joj plan nije uspio, da se Hrvatska obranila i ponajviše zahvaljujući žrtvi Vukovara izborila međunarodno priznanje. Ratnim zločincima kao što su generali bivše JNA nije ostalo ništa drugo nego da svoj bijes i očaj zbog vojnog neuspjeha iskale na živopisnom gradiću uz Dunav, a sebe pribiju na vječni stup srama kao »generali« koji su grad sravnili sa zemljom jer borbena »dejstvovanja« u drugim dijelovima Hrvatske zahvaljujući otporu naših branitelja više nisu mogli provoditi. Ostalo im je jedino da se podvijena repa povuku iz Hrvatske, što je i dogovoreno Sarajevskim sporazumom 2. siječnja 1992. A Vukovar je postao istodobno simbol hrvatskog otpora i neuspjeha velikosrpske ideje, kojoj kičma nije slomljena na liniji Karlovac-Virovitica-Karlobag, nego na 140 kilometara od Beograda. Zahvaljujući Vukovaru, »velika Srbija« nije uspjela prijeći ni Dunav, a kamoli dobaciti do Karlobaga. Povjesničar Ante Nazor kaže da je Vukovar usporio agresora i spriječio plan o brzoj okupaciji Hrvatske.

Zločine koje su nekadašnja savezna armija i horde paravojnih četničkih formacija izvršili nad civilima, ranjenicima i braniteljima Vukovara i Škabrnje ne treba posebno isticati, ali ni zaboraviti. Činjenica da je velikim Šešeljevim i Arkanovim »junačinama« jedan od glavnih vojnih ciljeva bila vukovarska bolnica govori više nego dovoljno. Kao i činjenica da su nakon okupacije grada četnici i armija uložili sve napore ne bi li pronašli i likvidirali ratnog izvjestitelja Sinišu Glavaševića. Pripadnici armije kojoj su ranjenici i novinari bili glavne mete napada ne zaslužuju nositi uniformu niti se kititi činovima, a ni sama armija ne zaslužuje da je se zove vojskom jer nije ispoštovala ni jedno pravilo ratnog običaja. Bila je to tek skupina osvete željnih agresora koji se u svojoj nemoći i poniženju - jer ih je pobijedila država kojoj je uveden embargo na oružje - odlučila iživljavati na jedinom hrvatskom gradu koji je u jesen ‘91. uspjela držati u okruženju. U gradu u kojemu nije ostao ni kamen na kamenu, a koji je armija »oslobodila«, nije se moglo normalno živjeti, a kamoli stolovati, jer je beogradskim voždovima Vukovar trebao biti glavni grad jedne u nizu autonomnih palanki koje su proglašavali gdje su stigli.

Bitka za Vukovar službeno je počela 25. kolovoza, grad je branilo 1.800 branitelja, a napadalo ga je oko 30 tisuća neprijateljskih vojnika. Poginulo je 1.600 branitelja i oko tisuću civila, ranjeno je više od 2.500 osoba, a nakon pada, u masovnim zločinima ubijeno je još 600 ljudi dok ih je 22 tisuće prognano. Zločini su se nastavili i u mjesecima koji su uslijedili, i to na cijelom području istočne Slavonije i Baranje, a na temelju internih izvješća neprijateljske armije koji su dostavljeni Haškom sudu, do 1998. ubijena su još 64 civila, od toga samo u gradu 34. Kao što kaže povjesničar Nazor, datum 18. studenoga stoga je postao hodočašće hrvatskoj slobodi.

Povezane vijesti

• Više no što je grad pijeteta, Vukovar je, izgleda, grad iznimka. Prije svega, iznimka od života
• Lista zvana čežnja
• Jalova rasprava bez odgovora