Uljanik, pa Uljanik i Uljanik. Pula.

Jedna od onih slika koje iz ranog djetinjstva ostaju u pamćenju bila je ograda škvera. Obitelj je živjela u nekadašnjoj Ribarskoj ulici, čiji je početak bio nasuprot nečemu što tada, s 3-4 godine nisam mogao pojmiti. Sjedio sam na zidiću iza Kapelice Sv. Marije Formoze, čekao oca. Pedesetak metara od doma u prizemlju trošne kućice, naslonjene na najstariju kuću u Puli. Ona koja je na uglu (današnje) Maksimilijanove i Prolaza kod Zdenca i datira iz 1270. godine. Kapelica je pak bila još starija, iz 6. stoljeća. Pamtim tada neku strku i galamu oko kapelice kada su sedam godina stariji brat i par hrabrih mu prijatelja skakali s vrha. To su tada bile zabave, pojašnjavao mi je kasnije veliki poznavatelj pulske povijesti i njene arhitekture, Anton Percan. Stanovao je preko puta, u istoj, Ribarskoj ulici. No, najupečatljiviji prizor ostao mi je kad se iz pravca te porte odjednom stvorila masa ljudi, koja je dobrim dijelom milila i Ribarskom ulicom, i prema pošti. Uplašio sam se valjda i jurio kući. Starog ne bi bio dočekao jer je, kao i brojni Uljanikovci, radio prekovremeno. Takva su bila vremena 1960-tih, krenuli bi u 7 i vraćali se u 7, navečer. Imao sam četiri godine kada me mama "svečanije" odjenula i prvo odvela na sladoled u obližnju slastičarnicu koju se kolokvijalno zvalo "rupa". Tamo su Izet, Hamzi i Selim Ahmeti znali razveseliti nas klince bacanjem kuglica u vis pa u kornet. Brat mi je tamo često bio, pa su mi uvijek davali kuglu više. Današnji veliki talent Istre 1961, reprezentativni veznjak (U18) Dukan Ahmeti, je Izetov unuk i bio bi silno ponosan njegovim talentom. Kazali su mi već odavno oni koji su gledali, kako je pokojni Izet bio košarkaški majstor. Na igralištu škole onomad Moša Pijade, oduševljavao je sa stotinjak pogodaka iz slobodnog bacanja, zaredom, bez ikakvih teškoća.

Sa sladoledom sam lakše podnosio dugu šetnju, odnosno tako je tada izgledalo, po uzbrdici, do početka Koparskog naselja. Ispred zgrade u gradnji mama mi je kazala: "Gledaj, tamo gore na petom katu, uskoro ćemo se useliti. Bit će nam lijepo." I gledajući iz kuta zrelijih godina, bilo je lijepo. U te dvije zgrade na kraju Rakovčeve ulice, smjestilo se 40 obitelji Uljanikovaca. U svakoj po 20 stanova, između njih veliko dvorište, zidani "bazen" s pijeskom, ljuljačke, vrtuljak, dvije klupe, a podno tog dvorišta veća zelena površina, još dvije klupe, stupovi sa špagama gdje su svi sušili posteljinu i druge stvari. Bilo je puno djece, uglavnom na gornjem dijelu dvorišta, a roditelji, pogotovo žene, družile su se na donjim klupama, pretresale teme oko djece, škole, plaća u škveru, subotnjim izletima u Trst, mijenjanju deviza, raznim krpicama koje se planira kupiti, riflama za klince, ili su se dogovarale kako će na tradicionalno dijeljenje paketa za Sv. Nikolu, u Domu Uljanika, ići zajedno. Razradile bi se taktike koji paket odabrati ovisno o igračkama koje su unutra, pa se međusobno mijenjalo. Kakvi su to gušti bili otvoriti kući pakete pune slatkiša i jedne velike igračke, ako je bilo sreće, i na baterije.

Priča ondašnje Pule. Mnogi imaju takve memorije. Uljanik je bio brod koji je "vozio" Pulu. Zgrade na svim brežuljcima, dvorišta, druženja, storije. Imalo se dojam da je sve u gradu vezano za to ime i djelo. Imalo se dojam da je u toj količini sve drugo vezano uz brojne vojarne i vojsku. Kasnije kad odrasteš, shvatiš da to nije bio dojam, nego veliki skup činjenica. Stari je radio u škveru dok je bio živ. Brat je radio u Uljaniku do mirovine. Teta je radila kao tajnica direktora dok nije umirovljena. Osobno sam radio u Uljaniku na prvoj praksi, u velikoj fotokopirnici. Kad sam jednom dobio lošu ocjenu u osnovnoj, koja je prijetila da neću ostvariti prosjek 4,5, važan za upis u gimnaziju, otac je kazao mami da mu donesem marendu. Bilo mi je čudno jer je kao i mnogi "uljanikovci" imao onu kultnu metalnu plavu posudu i tridesetak godina nosio kuhanu marendu od kuće. Na porti su me provjerili stražari, i kad su dobili potvrdu iz TDM-a (tvornice dizel motora) da mogu doći, prošetao sam škverom, lijevo od upravne zgrade, i vidio dosta znanih mi ljudi iz dvorišta, iz kvarta, s nogometnih tribina gdje smo se već dugo sretali. Vidio sam i neke igrače Istre, onomad naše idole, u terližima i sasvim drugim okolnostima. Miki Ostović, ondašnja glavna napadačka snaga, ljubimac navijača, tip kojeg nisi mogao ne voljeti, mahnuo je s onog "vozila" za manje prijevoze, koji se upravljao uz poluge, na nogama ispred, bez volana. Zapamtio me jer sam često skupljao lopte na "gradskom" i upijao svaki korak, potez i majstorije Drosinine momčadi. Jedna od najjačih generacija pulskog nogometa uopće. Došao sam do velike hale u kojoj je stari radio i oprezno se kretao između strojeva i ogromnih motora koji su se tamo gradili. Buka je bila nesnosna. Jedva sam čekao starome kazati da sam sreo i igrače iz Istre, a kad me vidio maknuo se sa stroja. Oko njega su bili njegovi, Toni Radolović iz Marčane, Ermanno Fragiacomo, mlađi momak Diego, samo su mahnuli nek’ide, a oni su preuzeli posao. Sjeli smo na neku dugu metalnu "šinu", tko zna čemu je služila. Počeo sam mu govoriti o tome koga sam vidio, a on ponavlja "šta"? Pa dignem malo glas, i on opet kaže "šta". Shvatio sam. Htio mi je kazati da nije dobro čuo jer su strojevi "lupali". I tako je bilo 5-6 dana u tjednu, od jutra do poslijepodneva, često i do večeri. Nije mi više bilo čudno zašto je po dolasku kući, popevši se na peti kat uz 81 stepenicu, nakon kasnog jela samo legao na kauč i zaspao do jutra i novog odlaska u "škojo livi". Volio je te svoje kompanjone iz Uljanika, bili su kao dio familije. Volio je na neki način i svoj posao brodomehaničara, koliko god težak, jer je hranilo obitelj. No, onim pozivom da mu donesem marendu htio mi je diskretno dati do znanja, i tebi će biti tako ako ne budeš učio.

Uljanik je bio moć. I kad sam upoznao njegov sportski potencijal, igrajući u istoimenom klubu, unutar radničkog sportskog društva, prvi puta sam uživo mogao svjedočiti do kuda je neki pulski klub mogao napredovati, da se htjelo. Karlo Radolović, koji je uživao kao direktor status nedodirljivog autoriteta, jednom mi je prilikom u novom pokušaju da s njim odradim intervju, pristojno i tonom koji ne dopušta drugačije perspektive, kazao da brodogradilište nikad neće financirati profesionalni klub. U bivšoj državi pogotovo, pa i u prvim dekadama samostalne Hrvatske, veliki gospodarski kompleksi u drugim regijama, gradovima, bili su ključni podupirači prvoligaša u nogometu, košarci, rukometu, odbojci, raznih sportova koji su najviše okupljali mase. Uljanik se "nije dao", i u dva navrata je to nogometno jasno pokazao. Prvi puta kada je krajem 1970-tih momčad izborila ondašnju jaku republičku ligu. Drugi put kada se sredinom 1980-tih opet izborilo isti rang s Istrom. U oba slučaja Grad je ukazivao da se ne može financirati dva kluba u istom rangu. Istra je bila prioritet. Kasnije se moglo jednostavno zaključiti da je zapravo bila i jedina opcija jer BI Uljanik nije htio da klub ide dalje.

Kako to povijest složi, ipak. Uljanik je naime bio glavna poluga 1961., kada su se fuzionirali s Pulom i osnovana je Istra. Povijest se ponovila 2004., na suštinski isti način. Naime, Uljanik iz radničkog sportskog društva, u bitnoj manjoj konkurenciji HNL-a u odnosu na jugo lige, bio je u istoj ligi s Istrom. Taj Uljanik je, zahvaljujući stabilnosti koju je osiguravao doprinos brodogradilišta, rastao, privukao više igrača i iz Istre. Ulaskom u finale Kupa Hrvatske (do danas jedini drugoligaš koji je u tome uspio) 2003., dali su jasno naslutiti potencijal za prvoligaški iskorak. Koliko god se u škveru, u novim uvjetima, odupiralo toj ideji, Uljanik je godinu poslije izborio prvoligaški status i profesionalni iskorak. Krug se zatvorio. Odmah su se naravno, distancirali i neformalno klub prepustili Gradu, pa će se nakon Pule 1856, Staro Češko, Pula, naposljetku dogoditi ime, koje upravo bilježi punoljetnost, Istra 1961. Simbolika godine ujedinjavanja svih potencijala u gradu, odmah ulazak u viši rang, tada druge jugo lige, sada prve HNL. Navijači koji su to promicali vidjeli su stvari šire i dalje od nezainteresiranih političkih i gospodarskih te inih subjekata sve "novije" pulske zbilje. Istra 1961 je, uz treće vlasnike pronašla stabilnost koju nije ama baš nikad imala u sto godina nogometne Pule. Uljanik je, makar ne htio, i u tome imao jako važne doprinose.

Vozeći se nedavno biciklom uz zidine Arsenala zaustavio sam se prvo na porti Bulevara. Sve prazno. Tamo gdje sam nekad vidio Mikija Ostovića, mnoštvo terliža, muving na sve strane, zarasla je trava, pustoš. Na drugoj porti, kod upravne zgrade, zatvoren je portun. Poneki parkirani auto, ali uglavnom samo "propuh", prostora kao u priči, ali priča o tome što s tim prostorom bezbroj. Gotovo svaki Puležan i Puležanka, i ne samo oni, imaju svoju storiju poveznice Uljanika. Čitam(o) kako su se uzjogunili krojači naših sudbina, ili ti radnici politike. Uljanik će proizvoditi oružje, neće proizvoditi oružje, međusobno se prozivaju tko više želi dobro Puli, a tko ne, što je bolje za prostor koji je do ne tako davno značio "sve naše". Neka se prepucavaju, to im i najbolje ide. Ionako onaj Uljanik, i onu Pulu, više nećemo imati. Kao što nema škvera, kao što nema mase, kao što nema rock-disco cluba, i svega što je Uljanikom okupljalo i činilo naš život u ovom prekrasnom gradu. Ostaje nada kako će se jednom naći netko sa znanjem i karizmom, te vjerodostojnim autoritetom da osmisli moderniju verziju "one" Pule, koja je odisala urbanom idejom.