Piše Robert Matteoni

Borba na vojnim i političkim poligonima

Robert Matteoni

Robert Matteoni


Objava Glasa Istre da se pokrenuo proces koji bi, u najboljem epilogu, bio zaključen izgradnjom kvalitetnog umjetnog travnjaka na Valkanama, obećavajuća je vijest. Ne samo za članove NK Uljanik, novoformiranog kluba (prije nešto više od deset godina) koji se naslanja na tradiciju nekadašnjeg istoimenog člana RSD Uljanik i djeluje na SRC Veruda. Objekt koji je od prvog dana (1986.) imao ključan problem nedostatka pomoćnog igrališta, a koji je "pokriven" omanjom ledinom na kojoj su kao vježbale mnoge generacije Verudeža. Kako to u Puli biva, i ta je ledina konfiscirana jer je postala dio bazenskog kompleksa, pa je klub ostao bez ikakvog prostora osim glavnog terena. Dakako da je isti propadao, pogotovo što nije više bilo mogućnosti brodogradilišta da osigurava njegovo održavanje. Hoće li aktualna gradska uprava, kako se najavljuje, realizirati izgradnju igrališta na Valkanama, uz su-investiciju Hrvatskog nogometnog saveza? Vidjet ćemo uskoro. U Puli ponekad imate osjećaj da je sudbina par stabala ili nekih drevnijih zidova ključna da se zaustave projekti današnjeg vremena i za perspektivu različitih društvenih grupa. Naravno da je okoliš, pogotovo u 21. stoljeću super važan za dobrobit čovjeka, ali mislim da u Puli sasvim dobro stojimo sa zelenilom. I osobno sam pristalica teze da svako srušeno (i zbog starosti, bolesti ili prirodnih nepogoda) stablo i uzetu zelenu oazu, po dekretu moraju dobiti zamjensko rješenje. I to o trošku onog koji nešto radi.

Dakle, ako se na Valkanama izgradi moderni poligon, kojeg će moći koristiti i Uljanik, ali i drugi klubovi kojima je to imperativ, bit će odlična vijest za sve druge projekte koji mogu imati predznak ulaganja u sportsku infrastrukturu. Nekome možda promiče da je sportska infrastruktura temelj da se mogu razvijati i novi turistički paketi, produžavati sezona praktično na cijelu godinu i ubirati nove prihode od klubova, saveza, agencija i inih koji bi dovodili sportaše u Pulu.

Vojni poligoni

Kad prolistate povijesno zanimljivu kroniku Pule, prezentiranu kroz evoluciju nogometnog sporta, a čiji je autor arhitekt i nepopravljivi zaljubljenik nogometa i Pule Anton Percan, možete doznati kako su se klubovi snalazili u početku 20. stoljeća. Pula, kao glavna ratna luka Austro-Ugarske, imala je niz tvrđava i vojnih objekata. U jednom takvom, današnjem kompleksu Rojca, postojalo je igralište Exerzierplatz, na mjestu aktualnog parkirališta. Početak nogometa Percan otkriva u 1899. godini, kada je u sklopu novog kluba Veloce Club Polese osnovana i nogometna sekcija. Igra koja se rapidno širila svijetom postala je dio pulske zbilje. Mladost toga vremena imala je kvartovske rivalitete (Kaštanjer, Monvidal, Barake, Veruda, Šijana, Monte Paradiso, Montezaro…) koji su se, uz šaketanja i kamenovanja, upražnjavali kroz nogometne okršaje. Poligoni nadjačavanja bile su livade, a u tom smislu nametalo se močvarno područje Velog polja, danas Pragrande, i zbog položaja, ali i potoka gdje bi se mladi oprali od prašine i straha od reakcija učitelja i roditelja. Tamo je, otkriva Percan, bilo i prvo uređenje igrališta u Puli. No, bilo ih je i po drugim kvartovima, po kamenolomima (Valkane, Arena), pa mjestu današnjeg Hotela Pula. Za ovu priču je zanimljivo i slijedeće. U kolovozu 1922. godine na Premanturskoj cesti otvoren je sportski poligon, i citiram Percana, dobio je ime Campo Principe Umberto po princu prijestolonasljedniku, jedinom sinu kralja Viktora Emanuela III i crnogorske princeze Jelene, koji je bio posljednji kralj Italije (1946.). Poligon je imao travnato igralište i stazu od mljevene šljake, na kojoj su se održavale moto utrke, preteče današnjih speedway utrka. Igralište se koristilo za utakmice podsaveznog prvenstva sve do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Na tom poligonu bi, ako sve bude išlo po nekakvom logičnom slijedu stvari, trebao niknuti nogometni kamp. Za njegovu izgradnju, koja podrazumijeva tri igrališta, zgradu sa svim nužnim sadržajima za rad momčadi (svlačionice, fitness, restoran, upravljački uredi, i slično) i kluba, investirao bi vlasnik Istre 1961. U postojećim nacrtima to je investicija vrijednosti 5-7 milijuna eura, a gradilo bi se u par etapa. Hoće li do toga doći, obzirom da u Puli oduvijek znanstveni problem ispada i realizacija jednog travnjaka ili ograde, ostaje nam da vidimo. Dobra vijest u tom kontekstu je i reakcija gradonačelnika Filipa Zoričića, koji je dao do znanja da će biti za kamp, no to je za sada samo načelni stav. Isto tako je zanimljiva vijest stigla iz Španjolske, gdje je tamošnja Liga osigurala ulaganje fonda CVC u visini 2,7 milijardi eura, s kojima će se pomoći klubovima prve i druge lige da prevladaju jaz pandemije, namjenski ulože u infrastrukturu, digitalizaciju i poboljšanje radnog procesa. Za Deportivo Alaves, koji je vlasnik 85% Istre 1961, predviđa se osiguranje 80 milijuna eura, što je, kako navode i mediji u Vitoriji, kao dar s neba za blagajnu kluba. S tim sredstvima Alaves će moći realizirati projekt dogradnje stadiona u Vitoriji i proširenje kampa, a kako su sredstva namjenska i za infrastrukturu, može se očekivati da bi dio bio usmjeren i u kamp u Puli.

Tasketov muzilski nogomet

Podsjećajući se na dane kada sam kao igrač nastupao sa svojima iz Uljanika i Istre, Banjola, na raznim vojnim poligonima, sjetih se tako i jednog velikog nogometnog zanesenjaka i predobrog čovjeka. Svi koji su bili dio nogometa 1960-80-tih znali su za Tasketa. Bio je mornarički podoficir, rodom iz okolice Niša, koji je kao mladi kadar stigao u Pulu. Zavolio je sredinu i stalno je dolazio na stadion, u dvorane i pratio strastveno sport. Imao je puno logističkih potencijala na Fizeli i na Muzilu, pa je između ostalog, osiguravao i opreme za niz klubova. Tasketa smo znali i kao vezu koja nam je pomagala da lakše odemo "iz rezerve" na utakmicu, osiguravao je nogometašima povlašteni status u kantini, u opremi i slično. U par navrata sam tako mogao upoznati i igranje na Muzilu, gdje je postojalo nogometno igralište u zbilja prekrasnom, zelenom okruženju. Taske je obožavao nogomet i zato je svaki igrač koji bi došao u mornaricu u Puli imao zagarantirani status u njegovoj selekciji, ali i svaku privilegiju za odlazak vikendima kući, na dopuste, u grad, ili na manje zahtjevne zadaće u svom vojnom roku. Na Muzilu smo igrali par utakmica, ali i imali par odličnih druženja u kantini. Taske je uživao s nogometašima, a i nogometaši s njim. U civilnom životu njegov je svijet bio stadion i ekipa s rukometa, mogao je u nedogled pričati o nogometu i sportu uopće.

Taske mi je jednom tako pričao, s velikim oduševljenjem, o nogometu na vojnom poligonu u Premanturskoj, koji je u međuvremenu prešao na Mars(ovo polje). Da je bilo po njemu, tamo se mogao izgraditi novi stadion, kada se o tome sa puno iluzija pričalo još početkom 1980-tih godina.

Danas su vremena takva da je sport egzistencijalno ovisan o ishodima borbi na političkim poligonima. Doduše tako je i bilo i u Tasketovo vrijeme. On bi na to šeretski mahnuo rukom, i pozvao na gemišt ili hladno pivo. Da ne mlatimo praznu slamu, govorio bi, ajmo o nogometu na terenu, a ne na poligonima. Nadam se da 40-tak godina kasnije može biti drugačije, i da će i na Valkanama, i na Marsovom polju, i gdje god je to moguće, nicati sportski poligoni i podrška gradske zajednice da se sport koristi i za dobrobit djece, stanovništva uopće, ali i za natjecateljsko jačanje. Bilo bi zgodno da točno 100 godina od izgradnje vojnog poligona na Premanturskoj krene proces realizacije Marsovog polja. No, ne bude li tako, možemo uvijek mahnuti kao i Taske. I ostaje nam svima gemišt ili pivo.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum