(Privatna arhiva, Milivoj Mijošek)
Pisali smo o tome mnoštvo puta, i mislim da nama, suvremenicima toga doba, nikad neće biti dosta evociranja tih priča. I vjerojatno je, onima koji nisu svjedočili tim vremenima, kada je Pula bila "Pula", kada je boks bio "moć", kada je Mate Parlov bio "svijet", kada su u maloj dvorani pokraj starog GIA export-import, majstori struke kao Aldo Buršič, Aldo Banovac, u teškim uvjetima stvarali šampione, dakle, teško je osjetiti svu dubinu memorija i emocija koje smo živjeli u tadašnjoj Puli, s tadašnjim Boksačkim klubom "Pula".
Kako godine teku tako nostalgije u životu igraju sve češće svoje utakmice. I kad se dogodi nešto što zaustavi svakodnevicu barem na tren u ovom ludo(m) brzom, prebrzom svijetu, tada se zapravo nostalgične memorije zaigraju. U četvrtak je, eto, došla tužna vijest za obitelj, a onda i prijatelje te nekadašnje mu velike navijače i štovatelje sjajnog boksačkog talenta, preminuo je Zvonko Miličević!
U 68. godini života otišao je još jedan od velikana boksa, koji je u svojoj desetogodišnjoj karijeri bio natjecateljski trofejan, tehnički superioran i jedan od onih boraca koji su gledateljima pružali dobro znani osjećaj prije meča, a to je da "ne brinu za rezultat".
Znani gradski, urbani, sportski i društveni kroničar, nekadašnji mi susjed Anton Percan i dalje me zna iznenaditi nekim podatkom. Tako sam, eto, saznao da je i Zvonko Miličević bio naš susjed u nekadašnjoj Ribarskoj ulici, današnjoj Maksimilijanovoj, kao i obitelj glazbenika Hausera, saborske zastupnice Radojčić.
- Za nas iz Starog grada bio je poznat po nadimku Slavonac, a za one nešto mlađe i kao vlasnik kafića Zlatni gong u Cvečićevom usponu, gdje je bio najkvalitetniji biljar. Zdravlje u godinama nakon boksačke karijere nije mu bilo naklonjeno" -kazao je Istarskom.hr Anton Percan.
Za sportsku priču, u faktografskom i izvornom (Miličević) okviru, bilo je logično konzultirati Istarski sportski biografski leksikon.
"Zvonko Miličević rođen je u Komletincima kod Vinkovaca, 2. lipnja 1958. godine, u obitelji Marka i Cvite (rođ. Milić). Od osme godine živio je u Puli, u kojoj je završio Srednju ekonomsku školu. Boksom se bavio kao član BK Pule, od 1975. do 1985. godine. Prvi uspjeh ostvario je pobjedom na juniorskom prvenstvu Hrvatske 1975. u papir kategoriji do 48 kilograma. Kao senior bio je 6 puta prvak Hrvatske, 1977. u muha kategoriji (do 51 kg), 1979. u bantam (do 54), 1981. i 1982. u perolakoj (57) te 1983. i 1984. u lakoj kategoriji (do 62 kg). Na prvenstvu Jugoslavije osvojio je prvo mjesto u lakoj kategoriji u Prištini (1983.), drugo mjesto u perolakoj 1981. u Splitu i 1982. u Borovu te treće mjesto u muha kategoriji 1977. u Skoplju te u bantamu 1979. u Puli.
Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je od 1979. do 1983. godine. Sudjelovao je na EP 1979. u Kölnu i bantamu ispao u četvrtfinalu te na Balkanskom prvenstvo 1981. u Puli gdje je u perolakoj kategoriji osvojio srebrnu medalju. Nastupio je na dvobojima protiv SAD-a 1982. u Rapid Cityu, 1983. u Borovu (kao član B reprezentacije). Osvojio je međunarodne turnire Oslobođenje Beograd (1980.) i Beogradski pobjednik (1982.) u perolakoj kategoriji. Boksao je 1978. u Puli s Poljakom Hernykom Srednickim u prvom sportskom susretu održanom tada u novootvorenom Domu sportova.
Nakon završetka sportske karijere bio je član Izvršnog odbora BK Pule, a 1992. bio je prvi predsjednik kluba, nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Dobitnik je priznanja za doprinos sportu povodom 50 godina Saveza sportova Grada Pule, 2012."
Iz ovog službenog "teksta" izostavio sam, ono što je bio dio njegove i pulske boksačke slave za sva vremena. To je senzacionalna titula ekipnog prvaka Jugoslavije 1982/83, koja je posebna već po tome što je jedini šampionski naslov jednog hrvatskog kluba u povijesti boksa bivše države. Ona je najposebnija i zato što je ostvarena bez ijednog poraza, što je očito bio jedini način da se neutraliziraju sve mutne igre iza kulisa savezne lige, a u kojima se kroz sudačka zakidanja krojilo kako će ljestvica izgledati na kraju sezone. Par godina prije kazao mi je jedan od tadašnjih aktera u klubu, da bi bilo tko mogao ugroziti dominaciju klubova miljenicima ondašnjeg BSJ, mora stvoriti škvadru koja će u ringu dominirati tako da im ni suci ni kuhinje ne mogu ništa.
Upravo takvu škvadru BK Pula okupila je za prvenstvo 1982/83. Gledajući iz današnjeg kuta, 44 godine kasnije, iznova se kao ljubitelj boksa čovjek naježi na spomen tih aktera. Kao onomad kada se u ringu predstavljalo goste i domaće po kategorijama, a kada je publika pljeskom, skandiranjem ili onim glasnim žamorom velikog očekivanja od nekog posebnog para boraca, odavala uzbuđenje. Dom sportova, u pravilu punih tribina, 3500-4000 gledatelja… Za Pulu će nastupiti…. Naser Rušidi (muha), Dragutin Barčanec (bantam), Zvonko Miličević (perolaka), Dorijan Čalić (laka), Damir Ugulin/Dino Kutić (poluvelter), Drago Grandić (velter), Srboljub Stanković (polusrednja), Damir Škaro (srednja), Pero Tadić (poluteška), Branko Josipović (teška). Treneri: Ico Jaramazović i Otto Gerlić.
Kad se spoznala moć te ekipe, ponos je rastao svakim mečom. Sportska Pula živjela je za te mečeve i sve izraženiji osjećaj da će "ta" godina biti ona koju će se uvijek prepričavati, iskazivanjem emocija, sa koljena na koljeno. I bilo je tako.
U razgovoru s Antonom Percanom, koji je stariji i bogatiji informacijama povijesnog značenja, jedna mi je stvar posebno odjeknula.
- Znamo svi da je BK Pula bila posebna škola boksa, kojoj su pečat davali legendarni Aldo Buršić i Aldo Banovac. Imali smo niz sjajnih boksača, fajtera gromovitih udaraca. No, Zvonko Miličević bio je tehnički moćan boksač, talent plemenite vještine i po svom stilu najviše je podsjećao na prerano preminulog i nezaboravnog Zlatka Šarara.
O trećem Šararu, nakon sjajnog hrvača i brata mu Žarka te nekoć nogometaša Edija, koji je sigurno mogao više napraviti u karijeri sukladno svom talentu da je tadašnja Istra bila kao danas, slušao sam samo iz priča. Tko god je o njemu govorio, osim žalosti je što je tragično stradao u prometnoj nesreći, isticao je divljenje njegovom boksačkom talentu. To što Percan ističe da je Zvonko Miličević gajio sličan stil boksanja, očito je poseban kompliment njegovom talentu. Previše je respekta prema boksačima Pule svih generacija da bi se upuštao u ikakva komentiranja tehničkih i inih im vrlina. Boks može izgledati svakome, kao i u nogometu, da si sve mogu tumačiti i osjećati se pozvanim komentirati. No, samo ljudi iz boksa, struka i akteri, znaju što je što i tko je tko. Suvremenici onih godina boksa mogli su kao više-manje temperamenti navijači uživati u sjajnim borbama i navijanju za svoje. I bilo mi je izvanredno dojmljivo kako se prvo boksači suparnici međusobno poštuju i grle nakon što bi se 3 puta 3 minute žestoko fajtali na ringu, kojeg je u Puli besprijekorno pripremao (sijedi) šjor Angelini. Možda zbog tog respekta među borcima, pulska je publika tada bila jedna od najkorektnijih na prostorima bivše države. Iako je BK Pula trpio mnoštvo nepravdi sudaca i zakidanja foruma, publika je svoju korektnost i nadasve objektivnost demonstrirala i time što bi izviždala suce kada bi domaćeg boksača proglasili pobjednikom, iako je bilo jasno da je gost bio bolji. Ono, samo nemojte kao pomagati, kad se zna koliko Pulu zakidate.
Zvonko Miličević bio je jedan od onih kojeg baš i nisu mogli lako zakinuti. Bio je majstor, tehnički superioran, taktički lucidan i kako se danas kaže, pragmatičan. Dobro se s trenerima spremao za svakog suparnika, znao mu je dobre i loše strane, sukladno tome i kako nametnuti svoj stil. Nekako je u dvorani uvijek bila opuštenija atmosfera očekivanja njegovog meča, kao da se unaprijed znalo da Miličević neće razočarati "ni ovaj put". Bio ga je gušt gledati kako polako, postupno i precizno pogađa suparnika, tehnički nadmoćan i kao takav tipičan predstavnik plemenite vještine, ali i škole boksa Pule.
Ona škvadra u crnim kanotjerama bila je, svima koji smo je pratili, kompenzacija svih frustracija i limita kolektivnog sporta u Puli. Istina je da je boks prije svega individualni sport, ali u ondašnjim stvarnostima, ekipni nastupi boksačkih klubova punili su dvorane. Nama u Puli boks je bio vrh i prije tog povijesnog iskoraka. Individualno je bilo više uspješnih aktera, a boksačka Pula imala je najvećeg svjetskog pobjednika, jedinstvenog Matu Parlova. Naslov iz 1983. je kao neka kozmička pravda i priznanje za tu školu boksa i svakog pojedinca koji je branio boje Pule. Zvonko Miličević bio je jedan od velikih imena te povijesti.
Vrijeme ide svojim utabanim stazama. Vremena se mijenjaju. Boks je odavno neka druga priča. Kao i "Pula". I kao Pula. Nostalgija prema onim godinama prirodan je osjećaj za prošlim lijepim doživljajima, kada je emotivno ovo okruženje uživalo maksimume sportskog ponosa i dojmova prepoznatljive pozitivne posebnosti.