Devedest godina od njegova rođenja, Fulvio Tomizza zaslužuje našu zahvalnost, kao jedan od najvećih Istrana u historiji, svojim djelima i svojim djelovanjima i svojim životom. Osobito krunom, smatram, svojega romansijerskog opusa, romansiranom biografijom koparskog biskupa Pier Paola Vegerija »Zlo dolazi sa sjevera«, koji je privid pravovjernog krika katoličkog cinquecenta, a zapravo sarkastična Tomičina poruka povijesti, a i sadašnjosti...

Bliski mi prijatelj Fulvio Tomizza, pisac o kojemu susljedno pišem (jer, ne treba pisac o piscu pisati, ako treba itko - u ovome dobu kada čak i stvaralac sve to više postaje puki massmedijski subjekt, tragikočmina lutka kojom scientifizzanti uveseljavaju audio-video publikum poštovani), napisao je blistavu ovu svoju knjigu progonjen tvrdokornim čovjekovim pitanjem: »Chi siamo« - Tko smo?!

I tako, opet pišem o Fulviu nikako zbog »planetarnosti« i »svevremenosti« ovog možda jedinog ozbiljnog čovjekovog pitanja, nego zato što odgovor na to pitanje on ne traži kroz generalne analize k epohalnim sintezama - već po sjenovitim koparskim kaletama i galaksijama svoje vlastite nutrine, a to na svojim stranicama pokušavam učiniti i ja sam...

Evo, primjerice: Bila je blaga zimska včer na pjaceti u Motovunu, mnoštvo ljudi u žamoru, pjesmi, ozračju škurega neba, slanih mendul, trde rakije, glatkega šaliža sa radosnim šapatom sjenki predaka,.. »govori trava« rekao bi Ludwig Hartinger, »cvrkuću zvijezde« rekla bi jedna druga bliska mi osoba...

Jedan do drugoga, leđima uza zid neke patricijske palče, nas trojica plebejskih potomaka, Fulvio Tomizza, Zvane Črnja i ja, šutke, djetinje nasmiješeni, sretni. Zašto -- pitao sam se poslije, pitam se i danas, pitali smo jedan drugoga zatim. Tko zna? Ipak, mislim, bio je to trenutak krajnjeg oslobođenja, sreće (bez smisla, bez razloga) i sjednjenja, povijesnog samoprepoznanja, ukriženje stvarnog i nestvarnog, stapanja sve-kolikosti! Nešto nas dotaklo, proželo, opečatilo, minulo pred neizbrisivim tragom...

Bila je to, znam, naša Istra s nama, u nama, mi u njoj, tada. Moglo je, jasno, biti i nešto drugo, jer nešto takvoga i jest krajnji odgovor na ono sudbinsko pitanje, nešto što se čovjeku, ljudima, događa. Nešto neizrecivo, neopsivo,… nešto što je iznad svega -- iznad ljubavi, smrti, Boga, Materije, Energije, Života, stvaranja,.. Misao je, možda, blizu tom nečem???

Je li oprostivo ovo moje neuko naklapanje?

Isto to nešto bubri na stranicama Tomičine knjige »Zlo dolazi sa sjevera« viri iz grimiznih velmoških skuta Vergerijevih, pulsira iz orošenih sljepoočinica denuncija nata i inkvizitora, klokoće po retortama alkemičarskim, šušti u krinolinama kraljevskih milosnica, dašće iz zamaha motike kraških težaka, stenje u himbenim ispovjestima nabožnih, reži kroz iskežene čeljusti heretika, blista, - naposljetku - s jedrih stegna šavrinske skojevke koja ruši Caput Histriae s milenijskog ravnovjesja pred zadivljem dječaračkim očima sjemeništarca Fulvija Tomizze...

Koliko čovjeka zapanji nevini, prostodušni, samonaobraženi i zato tako očisti prasak života Materade.. koliko ga preplavi OBČUTJE Svemoćnog čovjekovog putovanja pod šarenim zastavama kroz vrijeme, moći uprkos i uprkos močnicima »Boljeg života« ili antička tragičnost ljubavnika iz ulice Rosetti; ili, naposljetku i ponajprije, susljedna Tomičina životna dva pitanja što ih postavlja u svim svojim djelima (sadržana, dakako, u onom vječnom CHI SIAMO): dove tornare (kamo se vratiti), te »o slavo, o italiano« (ili Slaven ili Talijan); ... toliko tog čovjeka, Tomičinog čitaoca, zaskoči nenadana historijska stvarnost, žurnalistična faktografičinost knjige o veličanstveno protuslovnom, mahnito shakesperijanskom biskupu Vergeriju koji se nečuvenom drskošću znatiželjnog provincijalca usudio remetiti same vrhove evropske ideološke i političke moći.

Pisac Fulvio Tomizza stalno postavlja ona gore pitanja, što drugo pisac i može (smije?), nego čak i nađenome odgovoru uvijek ostaviti začudnu upitnost. Ista ta pitanja, međutim, čovjek Fulvio Tomizza bez oklijevanja obespredmečuje mačem Aleksandrovim: Dove tornare? - Fulvio se stalno »vraća« iz Trsta u edensku sjenovitost svoje kućice u Juricanima, a iza nje se, opet, stalno vraća u »alpe-adrijsku« udobnost svoga stana u tršćanskoj ulici Giulia (posve jasno, nije posrijedi Romeova Julija po kojoj se ulica zove, nego je to Julijska ulica, ulica Julijske krajine - a gdje bi drugdje istarski pisac tamo i mogao stanovati?).

Povezane vijesti

• O lovu, homo erectusu i homo sapiensu
• Šaka besid proti pozabljenja
• Govorimo po našu