PIŠE ROBERT MATTEONI

Pravi akteri grada

Robert Matteoni

Robert Matteoni


Jedan od vjerojatno ključnih razloga što nisam nikad pomišljao otići iz Pule u veće gradove i takve profesionalne izazove je upravo u tome. U dimenziji. Kad si dijete i rani tinejdžer grad je izgledao nemjerljivo veći u doživljaju. Punktovi na kojima u određenom vremenu funkcioniraš čine ti se baš udaljeni. Put prema školi, onda na drugu stranu grada prema treninzima na stadionu, pa povremeno u centar sa roditeljima radi kupnje, naposljetku kada se kretalo na more Zlatne, Stoja, Verudela činile su se malo putovanje. Institucije grada doimale su se grandiozne, prvomajska veselica u Šijani kao da je u pitanju prenapućena londonska špica. I, dakako, ljudi na raznim pozicijama, poslovima, sve je to bilo tako posebno dojmljivije i kao nedostižno. Iz godine u godinu sve su se te percepcije i doživljaji mijenjali. Kontinuirani proces pojednostavljenja svega gore navedenog i, dakako, smanjenja dimenzija veličine, gustoće, udaljenosti i općih veličina i dostižnosti.

Mnogi koje poznajem, kad o tome pričamo poglavito nakon što smo zašli u srednje godine, gotovo su imali iste doživljaje svoje stvarnosti. Pula je takav grad, čas dovoljno velik čas previše skučen, iznimno živ pa uspavan, čas uzbudljivih događanja pa monoton. Kontinuiran proces izmjena tih doživljaja ovisno o fazama koje prolazite, ali vazda unutar nekog okvira koji vam ukazuje da vam se iz te sredine ne ide. Ili vam se jako teško ide kada vas na to natjeraju nužne situacije. Kad biste trebali riječima dočarati o čemu se to radi također je prilično teško to izreći. Jer to je nešto neopipljivo, pripada duhu kojeg su od davnijih vremena razvili naši bliži i dalji preci. Možda su najbliži tom definiranju faktora X, koji načelno Puležanima i Puležankama nameće odmak od pomisli da idu negdje drugdje radi boljih materijalnih prilika, upravo mnogi ljudi koji došli ili koji najavljuju da žele doći živjeti u ovaj grad. Oni to nešto vide u svim onim prednostima koje mi smatramo, kao starosjedioci, nešto normalno. To je blizina svih "punktova" koji nam trebaju za posao, svakodnevicu življenja, za rekreaciju i odlazak u prirodu, za hedonističke boravke na plažama i, naposljetku, za osjećaj da ste ipak u okruženju gdje se pretežno bere svoje brige i trudi za bolji život. Pula je opet dovoljno razvedena po svim razinama da se stega manjeg grada i provincijskog pritiska odvija u prihvatljivim intenzitetima. Iz mog kuta gledanja takvi su doživljaji zapravo temelj uvjerenju kako je ovo grad po mjeri čovjeka. Upravo to su mi neki znani kolege, pa i notorni akteri nogometnog sporta u zemlji, argumentirali kao povod njihovom preseljenju u Pulu (i okolicu) odnosno ozbiljnim planiranjima da postanu Puležani. Pomoć pri razumijevanju kako se funkcionira, gdje je bolje tražiti dom obzirom na njihove potrebe i želje, već dobrano dijeljenje dojmova o ishrani, uljima i pršutu, prekrasnim šetnicama i "iskuliranim" atmosferama, sve to upućuje da nije u pitanju samo priča. Ljudi su to sa strane osjetili i shvatili da im to za življenje i te kako odgovara.

Koliko god bili čangrizavi danas, a vjerojatno nije bilo manje toga i prije, činjenica je da je mentalitet ljudi unutar Pule jedan od najvažnijih generatora posebnih doživljaja grada. I od kada pamtim da sam postao samostalniji u otkrivanju Pule, tamo sa 12-13 godina, taj dojam o pristupačnosti i prepoznavanju lica grada, bio je snažan. Nerijetko se dogodilo da u Zagrebu, Milanu ili Beču vidim nekoga koji mi je familijaran licem, ali ne znam gdje bi ga svrstao u svojim memorijama. I onda ti kaže ciao, ili ti njemu, i skužiš da si iz istog grada ili bližeg okruženja. To je onaj okvir manje sredine, gdje se, što kažemo, svi znaju, iako se samo neke baš poznaje i s njima druži. Vremenom, a što mi je ipak bilo malo teže "svladati", počeo sam nepogrešivo prepoznavati nekog koji priča na televiziji, na kvizu, sretnem ga na nekoj utakmici u širem društvu ili drži neko predavanje te odaje "pulski naglasak i stil govora". Bilo mi je to baš drago jer svi kao imaju neku prepoznatljivost, u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Varaaaždinu i Dubrovniku, a za Pulu se uvijek govorila da je eto multikulturalna i kozmopolitska, ali da zapravo nema neki svoj domaći identitet. Biti će da tako baš i nije.

akteri

S desna: Milivoj Šekuljica, mama Nada, brat Marijan i supruga Marina 

Doživljaj moje odnosno naše Pule iz nekih drugih daljih vremena diktirali su razni akteri grada. Mnoštvo generacija i ljudi koji su prošli kroz percepcije svakog od nas i ovjekovječili neku gradsku sliku. Pričam o tome često sa jednim samozatajnim mlađim sugrađaninom, Ljubom Rnjakom, izvrsnim fizioterapeutom kod kojeg znam ravnati bolna leđa i vrat. Dugo je trebalo da mi Bubi, kako ga svi u nogometnom i sportskom miljeu zovu, "otkrije" tko mu je bio otac. Rnjaka Seniora odlično sam poznavao kao velikog zaljubljenika u nogomet i aktivno djelatnika u NK Staklaru. Eto, primjer, kako je pulski đir generacijski prožet i čini ti se da sve znaš a u stvari dovoljno si odmaknut da ne znaš. S Bubijem često pričam o nekadašnjoj Puli i njenim akterima, o ljudima koji su otišli u vječnost, a koji su nam više ili manje bili dio svakodnevice. Obični ljudi, kao dobričina Taske, nekadašnji mornarički časnik koji je obožavao nogomet, Pulu i taj način života. I koji je pomogao mnoštvu ljudi da im bude lakše u vojsci, ili da im pomogne u nekoj drugoj jednostavnijoj potrebi svakodnevice. Bio je ljudina Taske i često čujem ljude kako ga se sjećaju u svojim pričama. Bez obzira što nije bio neka velika "institucijska faca", ali je bio dio te naše Pule. Ili kao Ecio Pavletić, dugogodišnji domar Doma Braća Ribar i karbonine, koji je nedavno preminuo nakon teške bolesti. Veliki prijatelj sportaša, kao što je nekoć bio Vlado Pelesk, znani nam Masni, čija je dobrodušna narav, i kad se kao ljutio, bila prepoznatljiv okvir starog gradskog stadiona. Kao onomad i Mario Sorbola tamo 1960-70tih godina.

Dani su kada se prisjećamo svih naših koji nisu više sa nama. Onih koji su doprinosili i činili tu našu Pulu takvom kakva je danas doživljena. Grad po mjeri ljudi. U petak mi je moj stari dobri drugar iz osnovne škole Nebojša Subotić javio da je gore otišao još jedan iz naših mladih dana. Bio je nešto stariji, ali pripadao je generacijama koje su oblikovale naše tinejdžerske godine i doživljaje gradskih štorija. Nebojša je više od 20 godina poslom u Bolzanu s obitelji. Njegov kunjado bio je jedan od braće Šekuljica, mojih dragih znanaca i prijatelja sa kojima sam dijelio nogometne dane i godine unutar omladinskog pogona Istre, a kasnije u NK Šijani, Uljaniku, u gradu, na tržnici, svakodnevnici upće. Stariji brat Milivoj, kojeg će mnogi pamtiti kao izuzetno raspoloženog mesara u nekadašnjoj velikoj mesnici na uglu marcata, kasnije u manjoj mesnici na početku Medulinske, preminuo je sa 63 godine od teške bolesti. Milivoj Šekuljica bio je sjajan tip, koji se sa obitelji preselio u Bolzano prije Nebojše, a onda se priključio i mlađi mu brat Marijan, 1980tih godina također igrač u Istri. Marijan i supruga Marina (Batričević) kao vrsni novinar Radio Pule, činili su uz Milivoja i Nebojšu sa obiteljima (oženili dvije sestre) našu malu pulsku koloniju u Bolzanu. Nažalost Milivoj je preminuo i ta će vijest sigurno tužno odjeknuti među svim onim našim sugrađanima koji su ga poznavali.

Pula će, kao i svi drugi, ovih dana misliti na sve svoje kojih više nema. Ako je išta dobrodošlo i u ovim teškim i napornim vremenima brige za zdravlje zbog pandemije, ali i zbog svih drugih pandemija, da osvijestimo u ovim posebnim danima kako je u ime tih memorija važno biti ispravni jedni prema drugima i međusobno si pomagati te respektirati. U duhu ovog grada i njegovih najvažnijih aktera, ljudi koji više nisu sa nama i onih koji su tu ili će tek doći.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom