METRO(POLA)

Giardini noštri, Aldo i Ante naši

| Autor: Robert MATTEONI
Giardini / Robert Matteoni

Giardini / Robert Matteoni


Generacijski su namijenili čudnu priču. Upiši se na fakultet i kad prođeš prijemni, donesi potvrdu u Sekretarijat narodne obrane. Tamo će te poslati negdje u vojsku, širom bivše države, i nakon 12 mjeseci ćeš se vratiti kući. To jest ići ćeš na fakultet, dakle opet od kuće. Kad diplomiraš, imaš da doneseš potvrdu u SNO i tada će te poslati na još 3 mjeseca u vojsku, da zaokružiš 15. Nećeš li studirati, ideš odmah 15 mjeseci u komadu u vojsku. Mislim da nikad nije bilo više upisa na faks, a proporcionalno manje diplom(iranj)a. Tko je posegnuo za tim trikom, naposljetku je služio barem tri mjeseca manje. Jer se u bivšoj državi uskoro ukinula ta besmislena odredba.

Tih početaka 1980-tih svijet je bio sasvim nešto drugo, ali meni je odlazak iz Pule jako teško pao. Mislim ono, imaš 18, ne znaš što je život, znaš za zabavu i bezbrižnu svakodnevicu u svom gradu. Četiri godine srednje škole okvir za najljepše memorije cijelog života. Kupanje, disco Uljanik, kino (pret)premijere, žicanje love starcima za pohod na Krašovu "bombonjeru" na Korzu prije kina, kibiciranje simpatije gdje će se sjesti. Utakmice, treninzi, odlične klape prijatelja za najljepše memorije života, putovanja, navijanja za druge sportove u gradu, posebno za sportašice. Koliko flertova, hodanja, prekida… Sve u našoj Puli.

Gušt romantike

Priča s početkom na Korzu, nakon jutarnje škole, priča sa završetkom dana u večeri na Giardinima. Nije trebalo tada zivkati i forsirati kao danas, dođite u grad. Bilo je nezamislivo, ne samo tinejdžerima, ne biti u gradu. Gdje god stanovali. Neki moji amici iz Medulina, Ližnjana ili Loborike, ostali bi nakon škole kod mene, da bismo onda navečer mogli i na drugu smjenu đardinjiranja. Po danu smo se, pogotovo u toplijim fazama godine, skupljali i skrivali podno raskošnih krošnji ladonja (koprivića). Navečer bi se u svakom redu, gore ili dolje gledano od Circola, smjestili u svojim oazama grupe iz škole, s nogometa, društva. Eh, Korzo, čija je bogatija povijest nego što prosječno znamo, ali čiju formu parka okupljališta Pule, kakvim ga poznajemo iz davnih nam dana, složili su nam prethodnici na početku 20. stoljeća. Oni su tadašnji park sa stazama, travnatim površinama i cvijećem oplemenili sadnjom 100 stabala, koja su bila tihi i snažni "stupovi odrastanja i svjedoci sazrijevanja" mnogih generacija Puležana. One mlađe ere nisu imale gušt romantike prošlosti kada je pored Giardina sporo, ali sigurno klizio tramvaj. Naše su stvarnosti bili autobusi, bučni drevni crveni i uvijek prepuni ljudi, a kasnije svijetlo plavi elegantni MAN-ovi, koju su djelovali kao nijemi film u odnosu na prethodnike. Svijet koji se mijenja.

Šetali smo Korzom svaki dan, prijepodne i navečer. Ako nisi bio na Korzu, činilo ti se da nisi disao taj dan. Eto, odlazak u vojsku s 18 ljeta, praktično kao klinci, bio je šok i zbog toga. Kako ćemo živjeti bez Giardina. Što će se tamo događati dok nas nema? Tko će zauzeti našu ladonju? Da je ne bi netko srušio. Kako godinu dana bez toga, a činilo se kući da je jedan dan odsustva bio okvir u kojem si propustio sve.

Nepunih godinu kasnije bili smo uglavnom svi opet tamo. I prva stvar što smo kao društvo dogovorili obići je, Korzo. Jer tamo je grad, tamo su puležani i puležanke, tamo je život. Godinu kasnije, a bilo je bablje ljeto, sve je bilo tamo. Sva stabla u četiri reda. Sve tete u kioscima. Sva kina na istom mjestu. Ništa se nije promijenilo, osim što smo bili godinu stariji. I više-manje nitko nije deložiran s mjesta podno svoje ladonje. Godina kasnije, ipak, je novi život. Nema đačkog doba više, smješteno je na police sjećanja. Slijedili su faks, zaposlenje, život. Počeo sam ovaj posao, o kojem sam maštao kao klinac, i imao sreće da mi postane profesija. Jer, između ostalog, upoznao sam more dobrih ljudi, mnoštvo sposobnih i zanimljivih, od Pule do Japana. Mnogi izvan Korza znali su biti i ostati dobri prijatelji, znanci, kolege, kontakti. Mnogi unutar Giardina, to jest Pule naše, bili su to i više. Naši ljudi.

Potresna priča

Dok sam igrao nogomet kao junior u Istri jedan od tih bio je i on. Točno se sjećam kad sam ga prvi put vidio. Igrali smo juniori protiv seniora na blatu starog stadiona, nas vodi Bezjak, njih Rosignoli. Pored terena bilo je skakalište s pijeskom, tamo je neki od uprave stajao sa sredovječnim gospodinom i mlađim čovjekom. Taj mlađi, drugog dana, bio je na treningu. Sa seniorima. Djelovao je jak kao Gattuso. Nisko težište, robustan, hitar. I činilo se da trči kao navijen, koliko treba, po lijevom boku (beku). Drugi dan, poslije škole u prijepodnevnoj šetnji Korzom, vidim tipa koji me podsjeća na "gattusa". Nemam punu sliku jer ima šapku na glavi. Milicija. Vidim gleda i on mene, i prolazeći u paru s kolegom, kaže zdravo. Kad ono shvatih, pa to je lijevi bek s treninga. Bila je 1978.-79. Od tog "zdravo", do današnje "ajde ciao", prošle su 43 godine. Toliko traje poznanstvo, ali i moje uvjerenje da je on, Ante, jedan od najboljih ljudi koje sam u životu upoznao. Ante, po prezimenu Keser, došao je iz Vukovara i nakon zaposlenja u ondašnjem SUP-u, priključio se nogometu. Od prvog dana, vidjelo se, svima je u klubu postao miljenik. Dobrodušan do boli, ali na terenu beskompromisan, neustrašiv, hitar i borben. Izvan terena, uvijek spreman pomoći, riješiti po tiho neku parking "poruku" kolega, potvrdu. Kad je Istra putovala po cijeloj Hrvatskoj, do Dubrovnika, Vinkovaca, gdje god, rješavao si je smjene. I kad bi se vratila Istra s gostovanja, truckajući se u autobusu po cijele noći po starodrumskim bespućima onog doba, a svi igrači požurili kući spavati, Ante je direktno išao na smjenu. Bez da se žali, bez da markira.

Nakon nekih godina u Puli Ante se vratio u Vukovar. Dobio je posao, supruga također, roditelji, rođaci, svi su bili gore. Kad je Istra išla na gostovanje, igrati protiv Sloge, Ante Keser je ugostio škvadru, učinio je sve da pokaže svoju široku slavonsku dobru dušu, ali i privrženost Puli, klubu i prijateljima. Nakon nekih godina, najtežih zamislivih godina njegovih i Vukovara, Slavonije i Hrvatske, Ante Keser se vratio u Pulu. Bio je to, u prvom nam susretu poslije svih tragedija, ali i ponosa u borbi za Vukovar, jedan drugi Ante. Samo taj prvi put, sjedeći na terasi stare tombole -restorana na stadionu, pričao je što su sve Vukovarci, branitelji i civili, stari i mladi, žene i djeca, a među njima on i njegovi, prošli. I kako se u završnom proboju iz grada uspio izvući. I kako su mu dobri ljudi pomogli prije evakuirati obitelj. Objavio sam njegovu potresnu priču i onda mi je Ante kazao, hvala ti, malo sam izbacio te muke iz sebe. Prošlo je gotovo trideset godina od toga. Nema više one gostione na stadionu. Nije bilo više ni te Antine priče. Kad smo započeli jednu novu eru nogometa, kao veterani Istre, želio je samo pozitivu. Da se rastrčimo, oznojimo, malo pokefamo sa suparnicima, a u čemu je nas fićfiriće u duelima on pazio, a potom popijemo par hladnih piva i napričamo o lijepim doživljajima i zafrkancijama. Ante Keser je imao (jer više ne igramo) lijepu naviku u svlačionici poslije kreševa na terenu. Mi bi o pivi i lovačkim pričama (danas se to zove fake news), a on bi nas slušao i redovno odradio jedan-dva sendviča. Mora se kaže nadoknaditi energija. Vremenom su mu "šu, šu" ili "ćemo ben" dijalekt ušli u hodogram priče. No, kad je marendina poslije utakmice u pitanju, strogo slavonska kobasica, kulen, kiseliš i "jedna ljuta" da to presječe. Kakav šampion! Zauvijek.

Nedavno smo se družili dok smo mu rješavali karte za Dinamo - Chelsea. Sretan je jer uz sinove i suprugu, snahu, unuke, i dobro zdravlje napokon ima i promijenjene kukove. Hod mu je takav da bi mogao opet zaigrati. Sretan je, kaže što mu je život donio, opet u Puli. Sjetna je pomisao na Vukovar, na sretne dane uz roditelje, prijatelje i neki drugi život. Možda i zato, zbog tuge na te pomisli, neće pričati o tome. Možda i zato s guštom priča kako je sretan ovdje, on i njegova obitelj. Ante mi se danas čini kao onih godina kad smo ga svi upoznavali. Nije isti, naravno, ne samo zbog proživljenih strahota, nego i zato što se svi ljudi mijenjaju kroz godine. No, Ante Keser je ostao omiljen lik svima nama koji ga imamo sreću poznavati i kao ponosnog Vukovarca, i kao sretnog Puležana.

Šjor Aldo

I neki dan, upravo u Glasu Istre, čitao sam o tužnim trenucima za naše memorije bezbrižnosti u mladosti, ali i sudbinu trećine nijemih svjedoka životnih nam odrastanja u gradu, i grada samog, odlazećih ladonja. Posjeći će bolesne, kažu da se mora, i dodaju da će posaditi nova stabla. Ciklus života. Novo vrijeme.

Tamo gdje će to krenuti, na ivici Korza, do Portarate, jednom sam prilikom imao tako dobar razgovor s Aldom Buršićem. Bio je na treningu u staroj dvorani, blizu starog GIA, a tamo su se pred Vjesnikom u to vrijeme skupljali sportski likovi. Znao sam da je on otkrio i trenirao Matu Parlova, i još mnoštvo velikana boksa. Što znači da je bio velikan i on. Govorili su mi da je prilično nezgodan ako nije od volje, a budem li ga tražio nešto za novine, još ovako balavac kakav sam bio u toj fazi (18 godina), otpilit će me samo tako. Riskirao sam, prišao mu, dok je blizu bio i Pipo Krstulović, bivši igrač i trener, još jedna naša legenda. "Šinjor Aldo, šon Robi, škrivo per il giornal, me daria qualche izjava?".

Pukao je od smijeha, pogladio me rukom koja je "branila Matine udarce" i kazao "dime, mulo, koša te intereša. La izjava de koša?". Kakav šampion Aldo Buršić. Naš čovik. Prošlo je pet godina da ga nema. Bila je takva čast onaj prvi "te go dito razgovor", ali i svi daljnji. Kad gledam filmove o Rockyju, šjor Aldo je kao hoolywoodski trener Mickey. Samo bolji i bio je stvaran proizvođač šampiona. Iz Pule.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini