Piše Bojan ŽIŽOVIĆ

1001 NEDJELJA Ima li dokaza da se bliži smak svijeta ili barem da gospođi u prizemlju više ne rastu nokti?

Nakon ponoći teško zvono crkve zanjihat će se slijeva nadesno ili zdesna nalijevo, odnosno odnaprijed unazad ili odnazad unaprijed, ovisno iz kojeg kuta se gleda u tu grdosiju. I zazvonit će, proparati tišinu kao da je ova sazdana od fine šećerne glazure koja se poput paučine zalijepila za lice pijanca, a on jezik izvadio na ciču zimu i oblizuje se, i svi ga gadljivo gledaju dok jezikom paluca po svom odvratnom, izbrazdanom licu u koje je uplovila neka ljubičasta rijeka i za sobom pustila tanke rukavce po kojima plove modri brodovi puni tereta zbog kojeg se stalno prevrću i tonu u nutrinu tog jadnog bića

Bojan Žižović

Bojan Žižović


Gdje smo ono stali. Dakle, očekivalo se da će dan proći kao što to obično biva. Nakon ponoći teško zvono crkve zanjihat će se slijeva nadesno ili zdesna nalijevo, odnosno odnaprijed unazad ili odnazad unaprijed, ovisno iz kojeg kuta se gleda u tu grdosiju. I zazvonit će, proparati tišinu kao da je ova sazdana od fine šećerne glazure koja se poput paučine zalijepila za lice pijanca, a on jezik izvadio na ciču zimu i oblizuje se, i svi ga gadljivo gledaju dok jezikom paluca po svom odvratnom, izbrazdanom licu u koje je uplovila neka ljubičasta rijeka i za sobom pustila tanke rukavce po kojima plove modri brodovi puni tereta zbog kojeg se stalno prevrću i tonu u nutrinu tog jadnog bića. Ali ništa. Zvono nit' unaprijed, nit' unazad, nit' ulijevo, nit' udesno. Sve nekako stoji po sredini i ne miče se. 

Mali pauk

- Ajme, ljudi, da nije blizu smak svijeta!?, čulo se prvo piskutavi, onda duboki, pa opet piskutavi glas s prozora koji je bio najbliži onom susjednom s kojeg je prije dvije godine jedan pauk, običan, mali pauk, ali s gadnim ugrizom, od kojeg se čovjek, koji živi na prvom ulazu do odavno zatvorene mesnice u kojoj je jedan veterinar kupovao, kako je sam volio govoriti, najbolje teleće šnicle i njih stavljao na lice dok je ispijao kavu na glavnom trgu, svrbio sve dok nije došao do kosti, a kako ga je svrbila i kost, onda je i nju posvrbio, i to mu se toliko svidjelo da više nije prestao dok nije dospio do drugog kraja potkoljenice… dakle, taj je pauk napustio svoje mjesto prebivališta i preselio s drugog kata u prizemlje, kod žene koja nije ništa drugo radila nego se prenemagala, čas da joj bijeli čaj potamnjuje zube, čas da joj ne rastu nokti, zbog čega je otišla i kod liječnika, a on je pita za dokaze.

- Kakve dokaze želite?, iznenadila se.

- Dokaze, gospođo, dokaze. Svi danas traže dokaze. Ništa više ne može bez dokaza.

- Pa kažem vam da mi ne rastu nokti. Kakve tu dokaze trebate? Pogledajte, pružila je dlanove prema njemu i gledala ga u oči.

Imala je plave oči koje su plutale u magli, a liječniku se učinilo da u njima vidi svog kolegu koji je nedavno gotovo skončao svoj život na svima nepoznat način i odonda više ne govori, niti se hrani, niti pije vodu, a opet živi, i njegov kolega se pita kako, ali odgovora nema, a nema ni dokaza.

- Vidim, gospođo. Nokti su vam sasvim u redu. Ali imate tu jednu kvržicu, na malom prstu.

- Nemam, doktore, nema tu nikakve kvržice, sve sam ja to poskidala, izgrizla, skoro pojela prste koliko su slatki, pa pomislila da imam tu, kako ono kažu, šećernu bolest, jer meni je sve slatko. Liznem nogu - slatko. Liznem usne - slatko. Liznem ispod pazuha - slatko. Kakvog je okusa uopće to slano, zaboravila sam. Pa i nokti slatki…

- Aha!, skočio je liječnik na noge, ali one nekako onemoćale, valjda od dugog klečanja pred oltarima, jer on prvom prilikom šmugne u neku crkvu i tamo kleči, ne vjeruje, ali kleči, misli si: nikad se ne zna, možda… I na tome stane, ne ide dalje od tog možda. I kleči, ništa ne govori, niti sklapa dlanove, ništa, niti sluša popa, niti vodi djecu, koju nema, sa sobom, niti suprugu koja je odselila kad se i doselila, samo je nestala kad je sjela u fotelju, a on rastavio tu fotelju, rasparao tkaninu, izvadio sve opruge, pa tražio i u drvenim nožicama, iako je znao da je to puno drvo i da tamo ne može biti ničega osim crva, ali ni njih nije bilo.

S poda je gledao u gospođu. Ona se posramila, malo pocrvenjela u licu. Zagledala se u nokte, kao nezainteresirano. Približila kažiprst ustima. I gricnula.

- Aha!, uzviknuo je liječnik s poda. Šćućurio se i zaspao. Ona je potamanila sve nokte, pljucnula ostatke na pod, nogom lagano pogurala liječnika, onda ga malo jače lupila u predjelu lijevog bubrega. On je zacvilio, ali nije se budio. Htjela je vidjeti što je s tom kvržicom, je li moguće da joj raste još jedan prst, i što s njim, hoće li na njemu izrasti nokat, to je nju zanimalo.

Ponešto nasilja

Zaputila se prema tržnici gdje je čula da jedan čovjek ima štand na kojem guli krumpir. Pokazalo se da to nije istina, čovjek je gulio ciklu, ne i krumpir. Pitali su ga zašto ne i krumpir, a on stavio ljubičasti prst na usta. I svi kod njega s krumpirom, a on sve odbija, guli neku ciklu koju je pronašao na podu i pravi se da ne vidi dok mu pod nos guraju krumpire, čak se i mršti, kao da mu je netko tutnuo vreli griz s kakaom u prahu posutim po vrhu.

- Ljudi, ja gulim ciklu i ništa drugo. Nema kod mene ničeg drugog, pokušao je objasniti. Ali gužva se već stvorila, a tamo gdje je puno ljudi uvijek bude i ponešto nasilja. Pa mu je prvo doletio jedan krumpir koji ga je pogodio u čelo, drugi u desno rame, treći u stomak… Pljuštalo je sa svih strana. I nitko ciklu da baci. Prodavači se sjatili oko jadnika pa mu krumpire turali u usta i vikali: Guli! A on poplavio u licu, guši se pred njihovim očima, kako i ne bi s toliko gomolja na i u sebi. Izvadio je jedan iz usta i počeo ga guliti. Plače i guli. A ljudi plješću. Ali više nitko nema krumpira. Sve su potrošili na gađanje. Pa pokupovali ciklu i opet došli kod čovjeka, a on guli i zadovoljno se osmjehuje. "Ipak ste došli na moje vi glupi, glupi ljudi", šaputao je.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of