PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Stvaranje memorija i tradicije - puna Drosina (Pula) respekta

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)


Bilo je predvečerje 9. veljače 2011. godine. U Puli poseban dan, ne samo za nogometne ljubitelje, nego za Puležanke i Puležane uopće. Jedan razlog je nastup reprezentacije Hrvatske, pod vodstvom Slavena Bilića, protiv Češke predvođene ponajboljim vratarom svijeta Peterom Cechom. Drugi, i po mnogočemu jači razlog posebnosti te srijede, bilo je otvorenje rekonstruiranog stadiona Aldo Drosina! Prvi nogometni događaj na stadionu engleskog tipa (bez staze) bio je i prvi s natpisom »rasprodano«. Organizacija je pustila u prodaju 9.056 ulaznica, a još par stotina bilo je VIP gostiju u loži te novinara, snimatelja, fotoreportera. Prodaja je zaključena odmah prvog dana jer je interes za utakmicu bio je velik. Kao i za doživljaj obnovljenog stadiona. Dva su bila najveća rizika koji su mučili organizaciju otvorenja Drosine. Prvi je teren. Gotovo nitko iz nogometa, a i šire, nije mogao vjerovati da je Pula izgradila stadion, a da je ostavila travnjak i drenažnu strukturu starosti 18 godina. Po njoj su gazili kamioni, dizalice, mnoštvo ljudi za vrijeme dogradnje, a onda je samo ostavljena ploha. Da nije bilo Slavena Bilića, tadašnjeg izbornika, ta se utakmica nikad ne bi odigrala u Puli. HNS je izričito bio protiv, kao i obično negativan kad je nešto Puli potrebno ili manjkavo, no izbornik je preuzeo odgovornost na sebe. U povjerenju mi je govorio tih dana, s dozom zebnje, kako se samo nada da mu se neće obiti o glavu i da nitko od igrača neće stradati na gnjecavom terenu. Neki bi jedva bili dočekali takav epilog.

Taj nesretni pulski travnjak, znao je to Bilić, prošao je već svoju malu kalvariju 13 godina prije. I upravo je on, Bilić, protiv Slovačke, pred put u Francusku 98’ doživio napuknuće kuka. Ozljeda zbog koje će dvije godine kasnije morati prekinuti karijeru. Dan prije tog ogleda sa Slovacima, često se sjetimo, veće traume spasio je pulsku organizaciju legendarni Buba. Dok se čekalo dolazak Slovaka na trening, Buba je potrčao na travnjaku, ispred stare centralne tribine, i odjednom samo »nestao« do kukova. Ispod njega se urušila podloga trave, pijeska, šljunka, jer su u pripremi travnjaka (bušenja zbog odvoda vode) probijene drenažne cijevi. Buba se sav u čudu podigao i bez ogrebotine zapravo spriječio da se kasnije taj incident ne dogodi nekom reprezentativcu. Grande Bubinho!

Protiv Češke se dogodila i druga muka, rizik. Cijelog dana gusta magla se nadvila nad Pulom i gotovo do samog početka (17.45) nije se povukla. Onda, kao da je sudbina htjela nagraditi Pulu za njenu gradnju stadiona i magla se »dizala« taman kad su igrači izlazili na zagrijavanje. Prošlo je sve vrhunski, odlična atmosfera, vizura Drosine europska, punih tribina, pobjeda Hrvatske (4:2), dva gola Nikole Kalinića koji je igrao u Istri 1961, debi Šime Vrsaljka, prva utakmica Ivana Perišića (na klupi), ovacije Niki Kranjčaru za sjajne poteze, a i lice puno olakšanja i zadovoljstva Slavena Bilića. Kakva večer stvaranja memorija, početak jedne nove tradicije domaćinstva reprezentaciji, lijep stadion kakvog su mnogi u Hrvatskoj (zdravo) zavidjeli, osjećaj napredovanja nogometa u Puli, i nadasve puno gledatelja, djece, žena, familije. Sve to nakon što je prethodnih dana na Danima otvorenih vrata, mnoštvo građana, obitelji, obilazilo rekonstruirani nogometni centar, s prvim »pravim« reflektorima u povijesti.

Nogometna i ina Pula prošli su puno toga u proteklih 12 godina. I stadion Aldo Drosina. Dvije su konstante pomalo neuobičajeno žilave za standarde ovog našeg lijepog grada. Prva je da je nogometni prvoligaš stalno prvoligaš! Druga je da travnjak Alda Drosine bio i ostao problem.

Uz kratki osjećaj vrhunske podloge, kada se prije pet godina rekonstruirao, dodatno je muka što se to profućkalo i teren danas opet propada. Ok, svi to znaju u našem zavičaju i okruženju. I to je svojevrsno stvaralaštvo memorija, nažalost i prilog tradiciji (negativnog).

U petak je stadion Aldo Drosina, prvi put od one utakmice s Češkom, rasprodan! Ovo je, međutim, prvi puta da su planule sve ulaznice za tribine, pozivnice za VIP ložu i press mjesta, zbog klupske utakmice. Istra 1961 i Hajduk igrati će pred 8.900 ljudi, uz više stotina tisuća gledatelja pred ekranima Max TV-a i HRT-a. Senzacionalni je to događaj povijesti nogometnog kluba iz Pule, ali na drugoj strani, i posebnog dojma za Hajdukov svijet. Istina je da je splitski klub u stvaranju memorija, tradicija, nešto posebno. Činjenica da će na Drosini biti 5-6 tisuća njegovih navijača i simpatizera govori tome u prilog. Privrženost navijačkog puka Hajduku, pogotovo u kontekstu činjenice da već 18 godina nisu osjetili slast šampionske titule, jedinstvena je. No, tko je svjedočio vremenima kada je Hajduk u bivšoj Jugoslaviji imao svoje posebne ere, jednostavno će shvatiti da je ta današnja privrženost posljedica upravo tih stvaranja memorija i tradicija prije, a pogotovo poslije Drugog svjetskog rata. Masovni priliv navijača splitskog kluba na Drosinu dio je životnog nasljeđa u okruženju gdje se s koljena na koljeno prenosi privrženost instituciji koja simbolizira pripadnost gradskoj ideji. Ta priča traje, a to što se među njihovim navijačima osjeća da bi ovo mogla biti godina povratka titule prvaka, generirala je masovni dolazak u Pulu.

Pula je bitno manji grad i šire okruženje u odnosu na Split. Pula je nogometno neusporediva s tradicijom i svim geopolitičkim i inim prednostima Hajdukove (nacionalne) zbilje. Ovdje je i drugačiji mentalitet, sasvim drugačija gradska povijest i brojne epohalne mijene. Zato ono što može učiniti u tom stvaralačkom opusu memorije-tradicije Hajduk, nije mjera kojom bi se trebala ravnati Pula.

Ono od čega bi trebalo naglašavati ovu priču o pulskom deponiranju na police tradicija i sjećanja to je da što god je ona živjela proteklih 60-70 godina to je njena memorija. I ovdašnji ljudi ne bi se trebali toga sramiti, naprotiv, bez obzira na dosege ove ili one razine, na padove svih vrsta, trebali bi biti ponosni na Puležanštinu, i zbog svog nogometnog stvaranja. Činjenica da Hajduk dolazi u Pulu s velikom željom da se revanšira za nedavne poraze, velikom strašću da upravo na Drosini uspjehom pošalje jasan signal da su spremni za šampionske iskorake, odaje da su svjesni da je to za njih utakmica s važnim suparnikom. I to je već više nego dovoljno za spoznavanje velikog respekta kojeg je Pula/Istra 1961 zaslužila kod Hajduka, u Prvoj HNL, u široj javnosti i, kako se može zaključiti iz reakcija splitske javnosti, kod njihovih navijača. Neovisno kojim rezultatom završila utakmica te respekte Istri ne može se promijeniti jer su oni posljedica i stalnog rasta kojeg klub bilježi posljednjih desetak godina. S naglaskom na pet godina u kojima su vlasnici Baskonia-Alaves, a koji unatoč sramnim opstrukcijama političkog vodstva i u pogledu podržavanja gradske privrženosti svom vrlo praćenom klubu, korak po korak dižu Istru 1961 u red ponajbolje organiziranih klubova u državi.

Svjedoci starijih memorija grada i nogometa jednostavno mogu spoznati da ono što danas znači klub u nacionalnoj konkurenciji, koje uvjete stvara i koliko pažnje privlači, je apsolutno i neusporedivo druga planeta za ne tako davnu povijest. Istra 1961 je ušla u kontinuitet procesa, prvi puta u sto godina nogometa u Puli, da usađuje korijene privrženosti klubu među mladima, stvara tradiciju, status »važnog subjekta« za njene građane i građanke, proizvodi emocije i potiče da se traži karta više i od političara, i od poduzetnika, i od svih koji vide da bi mogli biti »in« u tom događanju.

Pula neće biti kao Split jer ne može biti. Pula može u svojoj dimenziji biti jako privržena klubu, onome što znači u okruženju, imati memorije za podsjećanja, tradicije koje prati puno više tisuća ljudi u okruženju nego što netko to misli. Demoni u svojoj simbolici, pa nukleusi navijača sa zapadne tribine, kao i oni koji, kad je otvorena zaposjedaju »svoj« Istok, svi oni razvili su pripadnost i redovito praćenje Istre 1961. Demoni po cijeloj Hrvatskoj, u kontinuitetu. Pula napreduje, a onaj tko to ne vidi, ili iz nekog razloga ne želi vidjeti, dovoljno je neka konstatira respekt koji svijet Hajduka iskazuje za (dolazak) Pulu.

Istra 1961 je na dobrom putu, samo treba izdržati sve terete provincijskih opstrukcija i svakom novom erom bit će sve bogatija memorijama koje će generirati osjećaj da više nije nogometna provincija. To će biti i jasan pokazatelj da se Puli kao gradu neće moći diktirati provincijska ideja života.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater