Piše Zlatko Crnčec

Stanogradnja ne smije ostati na milost tržištu

Ilustracija / Zlatko Crnčec (Snimili: Davor Kovačević / Robert Anic/Pixsell)

Ilustracija / Zlatko Crnčec (Snimili: Davor Kovačević / Robert Anic/Pixsell)


Cijene stanova rastu sa svakim novim danom. Radi li se ovdje o balonu koji bi mogao prsnuti kao mjehur od sapunice ili o trajnom trendu, nije do kraja jasno ni onima koji se profesionalno bave ovom problematikom. Postoje pokazatelji i za jedno i za drugo.

Ali dok se ova zagonetka ne razriješi do kraja, ako se to ikada dogodi, cijene stanova ići će i dalje prema nebu. Što pak znači da je običnom hrvatskom građaninu kupovina stana, čak i da pristane na tridesetogodišnje poluropstvo u vidu stambenog kredita, jedna potpuno nemoguća misija.

Cijene stanova u Hrvatskoj su u trećem kvartalu prošle godine u odnosu na drugi porasle 0,3 posto, dok su prema trećem kvartalu 2022., dakle na godišnjoj razini, skočile 10,9 posto. To, naime, pokazuju najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku. Rast cijena nekretnina nastavio se, iako po nešto sniženoj stopi, ali koja je i dalje najviša u EU-u.

Težine situacije svjesni su i u Vladi, pa je tako sredinom prošle godine donesena odluka da se krene u izradu Nacionalnog plana stambene politike Hrvatske do 2030., a onda i u izradu Akcijskog plana za njegovu provedbu. Glavni je cilj izrade ovog dokumenta, omogućiti građanima pristupačno stanovanje. Za očekivati je da će se uskoro izaći s odgovarajućim zakonskim tekstovima u kojima bi bili konkretni prijedlozi kako popraviti stanje na ovom području. Jasno je, naime, svima da bez države neće biti moguće napraviti bilo kakve pomake. I zato je jako dobro da je država toga svjesna. I, naravno, njena Vlada. To je prvi i nužan korak u pravom smjeru.

Problem skupog stanovanja nije samo hrvatski već i europski problem. Cijene stanova u velikim gradovima, ali i ne samo u njima, opterećuju i puno bogatije europske države koje pokušavaju pronaći načine kako poboljšati situaciju. I tamo su svjesni da bez angažmana države, i središnje i lokalne vlasti, neće biti nikakvih poboljšanja.

Naravno, kada se spominje ova stambena problematika ne može se izbjeći paralela s prošlim sustavom kada je veliki broj građana besplatno dobio takozvano stambeno pravo. Za one mlađe koji ne znaju o čemu se točno radi, riječ je o pravnom institutu koji je omogućavao da građani praktički besplatno dođu do stana. On formalno nije bio njihovo već društveno vlasništvo, ali u praktičnom smislu oni su bili vlasnici stana. Naravno, nije istina da su baš svi mogli dobiti stan na takav način. Trebalo je imati sreću i raditi u dobroj tvrtki ili biti na solidnom položaju u državnoj službi. Ali istina jest da je veliki broj građana uspio steći to stanarsko pravo. Komunizam u Jugoslaviji imao je stotinu mana, ali je urbanizam bio njegova najsvjetlija točka. I koliko god su neki i tada s visoka gledali na izgradnju satelitskih naselja, ona su na najbolji način rješavala osnovne životne probleme stotinama tisuća ljudi koji su emigrirali sa sela u grad.

Ali i to se moglo raditi samo dok je bilo novca. Jugoslavija je zadnje desetljeće svog postojanja glavinjala ne samo u političkom već i u gospodarskom smislu. Čak i da je opstala veliko je pitanje bi li država bila u stanju i dalje dijeliti stanove na način na koji je to radila prethodnih desetljeća. Netko je taj novac morao i zaraditi.

U sličnoj je situaciji i današnja Hrvatska. Da država pomogne građanima kod rješavanja stambenog pitanja nije dovoljna samo njena dobra volja. Potreban joj je i novac. A njega može kreirati samo uspješno i dinamično gospodarstvo koje će onda puniti proračun iz kojeg će se, naravno, financirati i Vladina stambena politika. Ne mogu se stanovi graditi besplatnim radnim akcijama. Ovo je još jedan pokazatelj koliko je potrebna suradnja države i privatnog sektora.

Jasno je da se stanogradnja ne može predati na milost i nemilost tržištu. Jer se onda događa ono što se događa. Na tržištu stanova ima i jako puno špekulacija, čak i čistog kriminala, što sve utječe na visinu cijena. S druge pak strane model iz bivše Jugoslavije nije moguć. Nije do kraja bio ni tada, i pitanje je bi li postojao i da je Jugoslavija nastavila postojati. Naprosto ne bi bilo novca. Dakle, potrebno je izraditi strategije, ali i stvoriti uvjete da privatni sektor raste kako bi stvorio novac za državne subvencije. To je jedini način, drugog nema.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini