Piše Milan Rakovac
Sve je to Jugoslavija
Ovaj tekst nastavak je prethodnog koji možete pronaći na ovoj poveznici.
Ta "byronska" avantura zasjenila je i opsjenila ne samo mlade Talijane koji će nahrupiti uskoro u fašizam, nego će čovjek koji se dičio titulama Pjesnik, Komandant, Princ od Snježnika (Monte Nevoso) – što si ih je sam pripisao – biti i u europskim razmjerama kulturalni začetnik fašističke zaraze koja će zahvatiti građansku mladež diljem Europe. Njemu se dive, jedan će ga portugalski novinar hodajući natraške pred njime stalno uvjeravati kao ga "Portugalska nacija smatra Kristom romanskog svijeta",.. dolaze mu u pohode i osobno otac futurizma Marinetti, engleski pjesnik Sir Osbert Sitwell, vojvotkinja od Aoste (kraljeva rođakinja), diveći se ovom modernom conquistadoru, čija je operacija prožeta "onim karakterom bečke operete smještene na Balkan"...
Kako bilo, držim da je upravo ta austro-italo-balkanska opereta u Rijeci presudno djelovala na povijest; Wilson je bio protiv Londonskog sporazuma, dosljedno za samoodređenje naroda; ali morao je popustiti (zacijelo intimno opčinjen talijanskom kulturom, civilizacijom - kao i Trumbić,.. kao i većina nas s Jadrana i dan danas, uostalom!!!), a jači argument od talijanskih okupacionih trupa zacijelo je bila D’Annunzijeva riječka operetna avantura! Vele da je i naš Nazor bio udivljen D’Annunziom (naravno, ne i osvajajanjem Rijeke!),.. a isti Jullian svjedoči kako je D’Annunzio namjeravao potajno se sporazumjeti s Hrvatima nezadovoljnim srpskim "zagrljajem" i čak pripremao audijenciju za zbačenog crnogorskog kralja Nikolu. Fantast, avanturist,.. čak i revolucioner, divio se oktobarskoj revoluciji, ujedno, spajao je brigantizam svojih "ardita" s nebuloznom "ideologijom"; oni su, recimo, opljačkali brod "Persia" krcat uniformi, municije i šampanjca za ruskog "bijelog" admirala Kolčaka koji se borio protiv "crvenih",.. kao i brod na putu za Albaniju pun zlata i monete, ukupne visoke vrijednosti od tri milijuna tadašnjih lira – koliko je, recimo, vrijedio spaljeni hrvataski Nardoni dom u Puli, višekatna gradska palača...
Zanesen vlastitom "ulogom ličnosti u historiji" latio se opet tako mu dragih retorike i demagogije, zagovarajući "Novi križarski pohod svih siromašnih i osiromašenih nacija, novi križarski pohod svih siromašnih i slobodnih ljudi, protiv nacija koje su uzurpirale i akumulirale sva bogatstva"...
Rečena etnogeneza i sociopsihopatologija iredentizma kroz 19. stoljeće teče od ideje o zbratimljenim narodima koji će se zajednički osloboditi od austrijskih okova, u doba mladog liberalizma do sredine 19. stoljeća; do nervoznih reakcija na "uvežene smutljivce" koji remete "mir naroda" pokušavajući omesti procese "spontane asimilacije", "assorbimenta", upijanja sedamdesetih godina; zatim uzleta nacionalističke negacije i formuliranja i formaliziranja nasilne asimilacije do konca stoljeća; da bi se iredentistički pokret početkom 20. stoljeća potpuno oslobodio svake "etičke hipokrizije" i prigrlio otvoreni rasistički, conquistadorski program:
"Nova ekstremna imperialistična smer ni več priznavala demokratičnih pravic drugih narodov do lastnega zjedinjenja. Za realizacijo svojih načrtov je zahtevala štabno prpipravljeno vojaško akcijo. Niso se več sklicevali na nujo po osvoboditvi neosvobojenih italijanskih pokrajin, ampak so prešli k teoriji o nuji vojaškega osvajanja življenskega prostora, ki da je Italiji nujno potreban. Zdaj šele je zamisel o strateških mejah dobila pravo veljavo. Tez imperialističnega iredentizma ni posebljalo le tržaško zgodovinopisje z R.F. Timeusom na čelu, ampak jih je sprejemal tudi širši intelektualni krog" (Boris M. Gombač).
Ruggero Fauro Timeus pisao je izazovno u osvit prvog svjetskog rata; "nijedan se Tršćanin, zbog prirodnog prijezira što ga osjećamo za Slavene, ne brine zbog njihovih prava".
Naravno da u vrijeme planske i nesmiljene asimilacije Slavena, pravaš Matko Laginja u svojoj davidovskoj borbi protiv iredentističkog Golijata nije niti mogao prihvatiti "šarenjake", "talijanaše" koji su priznavali da govore "ilirski". Nije mogao, a da je i mogao, to ne bi ničemu poslužilo, s obzirom na Londonski sporazum 1915, talijansku okupaciju 1918, i Rapallo 1920. Ali ta je povijesna neminovnost u prvome redu naudila slavenstvu Istre, i izravno koristila romanstvu; "šarenjaki" nisu htjeli biti baš Talijani, oni nisu htjeli (još manje!) biti Hrvati, oni su samo htjeli biti "Austrijanci koji govore ilirski, i pišu talijanski"...
Iz istih ovih oblasti masovne psihologije dogodio se i "renegatski kompleks" među tim "talijanašima", odatle je i Baiamontijevo "croati mai!", odatle žestoko antislavenstvo tih "Austrijanaca" koji su uz ona četiri jezika Rijeke rado govorili i peti, taj svoj ILIRSKI, - hrvatske ili slovenske obalne dijalekte, kao kulturno nasljeđe, i kao, uostalom, proživljeno iskustvo ("Hrvati žive u Hrvatiji") socijalnog ustroja prije izboja nacionalnih revolucija, kada su novodobne kolektivne identifikacije još bile daleke...
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
