Jedna od najpoznatijih žrtava Olujićeva DSV-a, Vladimir Primorac, koji je, s još 15 sudaca Vrhovnog suda, pismeno zatražio od Sabora da prisili Vukovića na sazivanje već više puta spominjane Opće sjednice Vrhovnog suda (na kojoj je on dobio najviše glasova kao i u "Crnićevoj anketi"), o ulozi Olujića oko kandidiranja DSV-a, između ostalog je izjavio "…Bio je strašan pritisak na predlagače, ali i na pravosuđe u cjelini. Volja ljudi iz pravosuđa nije se uopće poštovala. Lista napravljena kod Pašalića prošla je zatim na Županijskom domu, a legitimitet joj je dao državni odvjetnik RH Krunislav Olujić, uručivši je kao svoj prijedlog…".

Toliko o sramotnoj ulozi Olujića i njegovom "kumovanju" pri predlaganju predsjednika i članova DSV-a. Očito je on bio, zapravo, ipak samo izvršitelj tuđih naloga, zna se čijih, što je u navedenom intervjuu i javno priznao.

Taj mi gospodin, po svom ponašanju sličan kameleonu, spočitava kukavičluk tj. gdje sam bio kada su oni bili na vlasti, pita me zašto se javljam sada nakon demokratskih promjena preobražavajući se u "Rudolfa Odvažnog", vjerujući da moje vrijeme "opet dolazi", a za vrijeme dok sam obnašao dužnost posljednjeg javnog tužioca SRH kaže kako sam "ostao u trajnoj uspomeni" po tome što je za mog mandata kupljen kolor televizor i oprema "…radi sustavnog praćenja i analiziranja od dotadašnjih službi snimljenih priloga o osnivačkoj skupštini Hrvatskih oporbenih političkih stranaka…", naravno sve sa ciljem njihove zabrane. Usput mi spočitava kako sam se povukao s mjesta suca Vrhovnog suda prije reimenovanja i posvetio se "…lagodnom odvjetničkom pozivu…".

Pa da počnem od ove njegove zadnje objede. Nisam se povukao iz Vrhovnog suda prije reimenovanja, naprotiv, bio sam među onima koji su od Sabora pismeno zahtijevali da Vukovića "prisili" na sazivanje Opće sjednice Vrhovnog suda radi izjašnjavanja o kandidatima (iz redova sudaca) za DSV, te vrlo žestoko suprotstavili Vukoviću, Potrebici i njihovim zaštitnicima i naredbodavcima (Olujiću, Pašaliću, Tuđmanu...). Natjecao sam se za suca Vrhovnog suda iako mi je bilo jasno da nemam nikakvih izgleda za izbor, pa sam u grupi s Vladimirom Primorcem i drugima "očišćen", premda sam četiri godine ranije (1990. godine) bio prvi sudac kojeg je Sabor RH nakon demokratskih promjena jednoglasno izabrao za suca Vrhovnog suda. Radi znanja K. Olujiću, bio sam i potpisnik prve ustavne tužbe (s drugim kandidatima) koju je Ustavni sud RH usvojio, ali uzalud, jer nitko od "izbačenih" sudaca nije vraćen na posao, pa ni za vrijeme kada je Olujić bio predsjednik i kada se već, barem bi tako proizlazilo iz njegovog napisa, bio preobratio u velikog demokrata i legalista. Kada sam uvidio da ja u Zagrebu nemam "što tražiti" bio sam prisiljen otvoriti odvjetnički ured u kojem radim vrlo naporno "dan i noć" i život mi nije nimalo lagodan, kao što Olujić olako vrijeđa cijelu jednu časnu i hrabru profesiju (službu). Upravo zbog zauzetosti poslom i obvezama nisam Olujiću (koji svoje dužnosti shvaća očito lagodno) uspio ranije odgovoriti.

Zašto se ranije nisam javio? Bilo bi to posve izlišno, jer su "potrebice", "olujići", "vukovići", "milanovići" bili "debelo" zaštićeni. Osim toga, uopće ne volim javno istupati, za razliku od mog sugovornika, a sada sam se javio jer sam bio ponukan bahatim istupima Potrebice i Milanovića, pa sam htio dati, makar i simboličnu, podršku ministru pravosuđa Ivaniševiću i njegovom nastojanju da se imenuje novi sastav DSV-a. Gospodinu Olujiću, koji aludira kako sam se javio stoga jer vjerujem da "moje vrijeme opet dolazi" mogu samo poručiti da su me ove stvarne demokratske promjene donekle ohrabrile, te vjerujem da će iz hrvatskog pravosuđa (pogotovo s punktova gdje se donose značajne odluke) biti maknuti oni koji su na te položaje došli zaslugom kuma Olujića, i da se nikada više neće vratiti njihovo vrijeme, kao ni njihovi gazde.

Dok je Olujić, makar i kratko vrijeme bio državni odvjetnik, jer mu se žurilo na druge dužnosti, mogao je pregledati (i površno) dokumentaciju o mom radu, pa bi došao do drukčijeg zaključka od onoga što mi tendenciozno i lažno imputira; kako je čuo da sam na TV-u "gledao" osnivačke skupove oporbenih stranaka sa ciljem da ih zabranim. Samo sam dva puta uključio TV aparat i gledao videosnimke; prvi put proslavu Kosovske bitke koja proslava je održana na području Knina (Kosovo polje) 1989. godine, u svezi s onim što se tamo zbivalo i kolovođama tih zbivanja bilo je poduzeto niz radnji, te pokrenuto više prekršajnih pa i kaznenih postupaka (protiv Sime Dubajića, Jovana Opačića i dr.) iako se tome tadašnje Savezno javno tužilaštvo protivilo. Drugo moje "gledanje" TV-a Javnog tužilaštva bilo je zbog toga jer su neki iz državnih struktura Hrvatske (ne samo Beograda preko saveznog javnog tužioca) zahtijevali da Javno tužilaštvo pokrene postupak protiv nosilaca tadašnjih promjena u Hrvatskoj, posebno Franje Tuđmana, pa čak i Vlade Gotovca i dr., koji pritisci su posebno bili nakon prvog Sabora (osnivačkog) Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Taj osnivački Sabor HDZ-a sam ja, s još nekim suradnicima, odgledao (sjećam se da je snimka dugo trajala), ali je Javno tužilaštvo odbilo da protiv Tuđmana i drugih poduzme bilo kakve represivne mjere. Insinuacije su i obična laž da sam ja gledao, ili netko drugi u Javnom tužilaštvu, osnivačke skupove drugih oporbenih stranaka s ciljem njihove zabrane. Političke stranke su u to vrijeme nicale kao "gljive poslije kiše", ali nikomu u javno tužilačkoj organizaciji nije padalo na pamet da ih zabranjuje (nije ni imalo te kompetencije), niti je stavljalo prijedlog za zabranu. Kada su Olujić i njegovi došli (mirno demokratskim putem) na vlast, stavili su (koliko se sjećam) prijedlog Ustavnom sudu za zabranu Hrvatske stranke prava.

Sve je to mogao vrli informator vidjeti u arhivi (dokumentima) Javnog tužilaštva, kao i još nešto, kako sam ja u Beogradu na sastancima u Saveznom javnom tužilaštvu vodio oštre rasprave (prave bitke), uz tadašnjeg javnog tužioca Slovenije Pavla Cara, suprotstavljajući se zahtjevu da se represijama sprječavaju promjene koje su započele u Hrvatskoj i Sloveniji. Vjerujem da su moja stajališta i ponašanje u to vrijeme bili presudni prilikom mog izbora u Vrhovni sud do kojeg je došlo na zahtjev dr. Franje Tuđmana, a njegovu naredbu izvršili su Josip Manolić kao član Predsjedništva Republike Hrvatske zadužen za kadrove i Ivan Milas, predsjednik Komisije Sabora za izbor i imenovanja. Tada sam ja doista (a to sam u razgovoru Tuđmanu i kazao) imao namjeru vratiti se u Pulu i posvetiti se "lagodnom životu" tj. odvjetništvu. Mislili su vjerojatno da će u meni naći poslušnog slugu (kao što su, barem u neko vrijeme, našli u Olujiću), međutim, prevarili su se.

Osobno mi je drago što sam bio i sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje sam puno naučio i upoznao mnoge časne i hrabre ljude, a moja "zapažanja i razmišljanja" iz Glasa Istre od 11. ožujka 2000. godine ponukana su i sudbinama nekih od njih koji su "eliminirani" po stvorenom scenariju u kojem je vrlo aktivnu ulogu odigrao i Krunislav Olujić. Usput i na kraju mogu reći da se ne stidim niti odričem svoje prošlosti, ni u vrijeme prije dolaska raznih Olujića na vlast. Nečasne radnje mi nitko ne može predbaciti, a koliko se sjećam upravo su takve radnje bile (u najmanju ruku) povod za razrješenje Krunislava Olujića s dužnosti predsjednika Vrhovnog suda. Tada su pune novine bile sadržaja razgovora (od kojih je bila muka u želucu) Krunislava Olujića s raznim sumnjivim i kriminalnim tipovima, koje radnje ne priliče nikome, a kamoli predsjedniku najvišeg suda u državi. Stoga neću dopustiti da me, bez odgovora, takve osobe javno vrijeđaju i kleveću.

Ovim, što se mene tiče, završavam polemiku s Kumom Olujićem, a on, s obzirom na to da živi lagodnim životom, neka piše i dalje, zaključuje svoje reagiranje mr.sc. Rudolf Frančula, odvjetnik iz Pule.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike: Susret s Josipom Vrhovcem
• Mitinzi, optužbe i tišina institucija
• Šutnja pred riječima mržnje