PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO

Strah od novoga

Ilustracija

Ilustracija


Strah je nesumnjivo čovjekov najveći neprijatelj. On nas psihički blokira, pa čak i fizički sputava da se pokrenemo prema nečemu novome, kakvo god ono bilo. A i kakvo će biti, dobro ili loše po nas, ne možemo ni znati dok ne pokušamo. Ipak, za svaki pokušaj potrebno je donijeti odluku. Taj potez, nerijetko je i rez koji doslovno boli, poput onog kirurškog. No, za emotivni rez anestezije nema. Pomažu tek hladna glava i iskustvo iz kojega smo nešto naučili, ako jesmo.

Ljude nesumnjivo najviše plaši ono novo, jer je nepoznato. Prepuni nedoumica, preispitivanja samih sebe i svega oko sebe, najčešće se rijetko odvažimo na neki životni iskorak. Radije odabiremo komociju poznatoga i tonemo u vlastiti komfor koji se vremenom pretvori u pravi društveni konformizam. Strah je pravi put za hranjenje iracionalnosti, uz mnoštvo ispraznih opravdanja svojih postupaka, a takav pristup na kraju neizbježno vodi u nezadovoljstvo, nazadovanje i na kraju - samouništenje.

Jedino novo koje nas, čini se, nimalo ne plaši je Nova godina. Taj dan koji nagovještava novih 365 koji su pred nama, onaj je koji u ljudima budi neopisivu radost i nadu u bolje sutra. Fenomen je to koji je teško objašnjiv i kojega je čak teško opravdati. Trenutak preklapanja kazaljki diljem svijeta pobuđuje veselje koje graniči s euforijom. Na slavljima na kojima se dočekivao dolazak Nove godine, a kakve uglavnom pamtimo iz dobrih predpandemijskih vremena, nije bila rijetkost nazdravljati s onima koje smo sreli prvi put, pa i zagrliti prvu osobu pored sebe, tko god ona bila. Sada je iracionalno sve što je nekada bilo prihvatljivo.

Kad bi ljudi češće razmišljali kao u blagdansko vrijeme, bilo bi manje usamljenih, gladnih, nesretnih. Kad bi češće odvajali materijalna dobra za potrebite, ali prvenstveno svoje vrijeme, sposobnost slušanja i utjehe drugog ljudskog bića, kad bi poklanjali dio sebe i svog srca, znali gledati ispod vanjštine, odričući se sitničarenja, zla i mržnje - kako bi svijet bio prekrasno mjesto! Ali najprije sami moramo imati kapacitet za sve to. Pomoći utopljeniku ne može onaj tko bi i sam potonuo.

Strah da napravimo korak prema novome trebali bismo preusmjeriti jedino na onaj strah da možda propuštamo najveću životnu pustolovinu, priliku za svoj osobni duševni rast koji ne može nadoknaditi nitko i ništa. U mnoštvu životnih stepenica koje moramo proći, na kraju smo mi sami ti koji odlučujemo kakav kofer nosimo i čime ga želimo napuniti. Život možda i jest kompromis, jer donosi mnoštvo okolnosti na koje ne možemo utjecati. Ipak, na nama leži odabir hoćemo li se i na koji način sa svim tim izazovima uhvatiti u koštac. Među odlukama koje donosimo, kratkoročno i dugoročno, strahu nikako ne bi trebalo niti smjelo biti mjesta.

Da, život je prepun rizika i nepredvidivosti, ali upravo u tome i leži njegova ljepota i draž koja nas pokreće prema otkrivanju novoga. Kako ćemo znati gdje su granice naših vlastitih mogućnosti, ako ih sami sebi postavljamo na vrlo niske razine?

"Za let si, dušo, stvorena", davno je napisao veliki Tin Ujević u svojoj pjesmi "Igračka vjetrova". Zato, dok se poput njega podajete pijanom vjetru života, nemojte si prerano odrezati krila. Nikad ne znate koju ćete planinu još morati preletjeti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom