(Foto: Presidential Office of Ukraine, D. Kovačević)
Europski lideri upozorili su jučer da se granice suverenih država ne smiju mijenjati silom. Isto tako traže da za pregovaračkim stolom s Trumpom i Putinom na Aljasci obvezno mora biti i Zelenski. Što se tiče prvog zahtjeva, postoji tu jedan opasan presedan. Riječ je o Kosovu, slučaju koji Rusija stalno vadi iz ladice. Naime, ono je 1999. bilo teritorij Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, da bi nakon NATO-ve intervencije postalo prvo područjem pod njegovom izravnom kontrolom, a 2008. neovisna država. Granice su bile promijenjene silom. Srbija se i dalje ne miri s tim ishodom pozivajući se na važeću rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a.
A što se tiče tko je za pregovaračkim stolom, a tko nije, i tu postoji mali milijun presedana. Recimo, Poljska nije bila pozvana ni za kakav pregovarački stol za kojim su tri velike sile krajem Drugog svjetskog rata dogovorile da će njezin istočni dio koji je 1939. okupirao Sovjetski Savez pod tom okupacijom i ostati. A taj je istočni dio Poljske otet Staljinovom invazijom 1939. ono što danas nazivamo zapadnom Ukrajinom. Lavov je dotad bio poljski grad.
Naravno, do petka je čak pet dana, što je sasvim dovoljno vremena da Trump isto toliko puta promijeni stajalište o tome kako će se postaviti prema Putinu. Ili da sama Rusija promijeni svoju poziciju o tome isplati li joj se ići na dogovor o prekidu vatre u trenutku kada, istina sporo i mučno, ali ipak napreduje na bojišnici.
Međutim, s druge strane, Rusija je ipak upala u gospodarske probleme, ma koliko to negirala. Inflacija je počela divljati, što znači da zapadne sankcije ipak daju neke rezultate. Rusija više nije Sovjetski Savez u vrijeme Staljina čiji su građani bili toliko preparirani ideologijom i ispunjeni strahom da su bili spremni biti na rubu gladi ili umirati od nje, a da se gotovo sav društveni dohodak troši na naoružavanje. U zadnjih 35 godina Rusi su ipak vidjeli svijeta i uvjerili se kako se živi na zapadu. Današnji Rusi danas žive bolje nego ikad i nisu nimalo nalik onoj pokornoj masi kakva su bili u komunističko vrijeme. Žešća gospodarska kriza koja bi dramatično smanjila životni standard dovela bi do širokog nezadovoljstva koje bi, ako se poklope još neke okolnosti, mogla čak i ugroziti neupitnost aktualnog režima. Zadnji je ruski car morao 1917. abdicirati baš zbog ogromnog nezadovoljstva širokih masa zbog posljedica ratnog angažmana. Stoga je moguće da bi ruska strana zbog toga mogla biti nešto popustljivija u pregovorima nego što je to dosad bila.
Što se tiče Trumpa, čini se da u Americi postoji snažan interes nekih da se rat protiv Rusije nastavi pod svaku cijenu. I čini se, imaju jake saveznike među čelnicima važnih i utjecajnih velikih europskih država koji se otvoreno protive Trumpu. Možda će nam povjesničari za par desetljeća dati odgovor na pitanje zašto je jedan njemački kancelar u Ovalnom uredu šutio i gledao u pod dok je tadašnji američki predsjednik govorio o tome kako bi mogao uništiti Sjeverni tok 2, strateški projekt u koji je Njemačka uložila milijarde eura. A zašto se njegov nasljednik sada usudi ustati protiv aktualnog američkog predsjednika koji - istina na kaotičan i konfuzan način i očito uz neke bolne kompromise - želi završiti rat koji već više od tri godine nanosi velike štete njemačkom gospodarstvu.
Uglavnom sve je, ne samo protiv mirovnog sporazuma nego čak i protiv golog primirja. Tu je u prvom redu naum Rusa da, u skladu s višestoljetnom tradicijom, golom silom pod svojom kontrolom zadrži ljude koji više ne žele živjeti s njima. Tu je i želja dijela američkog establišmenta da i dalje zarađuje na ratnom sukobu u Ukrajini. Tu je i Trumpovo potpuno nepoznavanje vanjske politike i njegova krajnja nepredvidivost. Tu je i Putinova želja da uđe u povijest kao čovjek koji je iza sebe ostavio snažniju i što mu je čini se isto tako važno, ako ne i važnije - veću Rusiju od one koju je naslijedio od Jeljcina. Tu je i Europa koja, čini se, i dalje želi nastaviti rat koji već više od tri godine uništava njezino gospodarstvo. Dakle, ako se na Aljasci zaista dogodi nekakav, ne mora veliki, nego i najmanji napredak prema miru, bit će to pravo malo svjetsko čudo. Gotovo su sve okolnosti protiv toga.