Narod Irana je opet već po tko zna koji puta između dviju vatra. Jedne koju kreira brutalna aktualna vladajuća garnitura nasilno suzbijajući prosvjede. I druga koju proizvodi takozvani kolektivni Zapad kojeg, čini se, od gaženja ljudskih prava Iranaca koju provodi tamošnja aktualna vlast, puno više zanimaju iranski energenti i promjena geopolitičke ravnoteže na Bliskom istoku. Pa možda ne bi imali ništa protiv toga ni da Iranu nametnu još jednu o sebi ovisnu vlast bez izbornog legitimiteta.

Naime, dio prosvjednika na ulicama maše fotografijom princa Pahlavija, sina zadnjeg iranskog šaha. Iako obitelj Pahlavi nema baš neki preveliki ugleda u iranskom društvu, čak i u liberalnim i prodemokratskim krugovima. Pahlavi stariji vodio je zemlju od 1953. pa do islamske revolucije 1979. godine. Većina stanovništva ga je doživljavala kao američku lutku na koncu. On je vladao uz pomoć ozloglašene tajne policije SAVAK koja svojim pristupom ljudskim pravima nije bila nimalo različita od onog kojeg danas upražnjava sigurnosni aparat aktualne iranske vlasti. Kako je raslo nezadovoljstvo u zemlji, tako je rasla i razina represije. Protiv vlasti Pahlavija starijeg bili su naravno oni skloni osnivanju islamske republike, ali i široki spektar drugih nezadovoljnika. Od liberala koji su zagovarali povratak parlamentarne demokracije pa do komunista, iranska komunistička partija Tudeh bila je tada prilično jaka, koji su naravno željeli uvesti komunizam u Iran. Bijeda aktualne europske ljevice ogleda se i u tome kako se nitko, barem ne javno, nije sjetio za nju ključnog događaja koji se zbio 2. lipnja 1967. u Berlinu, a ima veze baš s Pahlavijem starijim. On je došao u službeni posjet Njemačkoj, a ljevica, koja je Pahlavija doživljavala kao brutalno slugu američkih imperijalista, organizirala je masovne prosvjede na kojima se dogodilo ubojstvo koje je odredilo daljnji put dijela tog pokreta. Naime policajac je ubio studenta prosvjednika Benna Ohnesorga, što je radikalni dio prosvjednika ponukalo na oružanu borbu, odnosno terorizam. Koji je obilježio sljedećih barem 20 njemačkih godina. Miroljubivi dio prosvjednika osnovao je Zelenu stranku koja bi, s obzirom na to na što danas sliči, čak mogla i podržati Pahlavija mlađeg.

Ovo što se događa u Iranu, odnosno način na koji se prati, pomalo liči na rat u Ukrajini. Naime, jasno je da je Rusija napala Ukrajinu, kao i da je aktualni režim u Iranu prilično brutalan prema prosvjednicima među kojima je bilo brojnih žrtava. Ali to je jedino jasno. Nije međutim jasno jesu li točne informacije da je dio prosvjednika pucao na policajce. I da i među njima ima žrtava. Nije jasno ni koji je cilj prosvjednika osim smjene vlasti i podržava li ih netko izvana. Na sva ta pitanja odgovora nema. Nitko ne može ni reći koja je stvarna razina podrške aktualne vlasti u narodu. I je li moguć građanski rat nalik onom u susjednom Iraku. Postoji izreka da kada počne rat istina prva strada. U Iranu rat u trenutku pisanja ovog teksta još uvijek nije počeo, a čini se da je to samo pitanje trenutka. Pa je istina već odavno nastradala. I ne namjerava se oporavljati.

Dakle, u svakom slučaju ono što je ovdje sigurno najvažnije jest to da je narod Irana taj koji treba odlučiti tko treba vladati njihovom zemljom. On i nitko drugi. Aktualni režim kakav god bio ima izvjesnu podršku među stanovništvom. Ali isto tako definitivno premalu da bi mogao pobijediti na nekakvim baš potpuno slobodnim izborima. Njegov ostanak na vlasti ostavio bi većinu građana nezadovoljnom. Ali isto tako bi bilo pogubno da takozvani kolektivni Zapad svojom vojnom i svakakvom drugom moći naprosto nametne novu iransku vladajuću strukturu. To su već više puta napravili. Zadnji se puta to dogodilo 1953. kada su američka i britanska obavještajna služba organizirale vojni udar u kojem je s vlasti skinut zadnji demokratski izabran premijer Irana Mohammad Mossadek. Sve što se u toj zemlji događa sada već skoro 80 godina samo je posljedica toga. Pa tako i ovo što se sada događa. Najbolje rješenje za same Irance, demokracija i slobodni izbori, najmanje je vjerojatno. Umjesto toga dobit će najvjerojatnije rat, a onaj koji u njemu pobijedi, tko god to bio, demokraciju sigurno uvoditi neće.

Povezane vijesti

• Tko god pobijedi, bit će sukoba
• Nikad lošiji odnosi Rusije i Zapada
• HDZ-u se dogodio DP