Versificirana korenspondencija dvaju velikana poezije: Gustava Krkleca i Dušana Radovića, iliti, drski balavander traži sebe-ili-se u stihovima divova

Uvodno, uzimam s Mreže esencijalnu informaciju o dva pjesnika - prijatelja - druga, kojima sam se divio i divim - for ever and ever:

Gustav Krklec rodio se u mjestu Udbinja kraj Karlovca kao prvo dijete u obitelji Augusta i Hermine Krklec rođene Wells. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu, Sušaku i Zagrebu. Najprije se upisao na studij u Beču, na Visoku školu za fizičku kulturu, a zatim u Zagrebu, na Filozofski fakultet. Godine 1922. odlazi iz Zagreba u Beograd. Tamo boravi do početka rata kada prelazi u Zemun.

U Zemunu je radio kao državni činovnik i surađivao u listu Graničar sve do bombardiranja Zemuna, u ožujku 1944. godine. Bio je predsjednikom Veslačkog kluba Zemun. Nakon toga se sa suprugom Mirjanom nakratko preselio u Slankamen, a kraj rata dočekao je u Samoboru. U rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova supruga, te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu sve do smrti 30. listopada 1977. godine. Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.

Dušan Duško Radović, rođen je u Nišu 29. studenog 1922. godine, a preminuo u Beogradu 16. kolovoza 1984. godine. Bio je pjesnik, pisac, novinar, aforističar i TV urednik. Otac mu Uglješa bio je mašinovođa porijeklom iz Čačka, a majka Sofija rođena Stefanović bila je iz Niša. Bio je glavni urednik »Pionirskih novina«, urednik Programa za djecu Radio Beograda, urednik Programa za djecu Televizije Beograd, urednik lista »Poletarac«, novinar »Borbe« i (od 1975. godine) urednik Studija B.

U Beogradu se dugi niz godina održava atletska trka »Sjećanje na Duška Radovića«. Duškov brat je poznati atletski trener Branimir »Brana« Radović. Najširoj publici je poznat po aforizmima kojima je budio Beograđane na valovima Radija »Studio B«, koji su kasnije objavljeni u tri knjige »Beograde dobro jutro«. Bio je veliki ljubitelj nogometa i navijač FK Partizan. Neke od njegovih pjesama su postale hitovi za decu u izvođenju Dječjeg zbora »Kolibri«: »Mrak«, »Plavi zec«, »Strašan lav«, »Šta je na kraju«... Radovićeva djela prevedena na sve značajnije svjetske jezike, te je dobitnik niza nagrada.

O svom je pisanju rekao:

- Pisati sam počeo u samoobrani. Branio sam se od svih koji su me ugrožavali zdravljem, snagom, ljepotom, boljim uspjehom u školi. Vadio sam se, dokazivao i sebi i drugima da sam samo drugačiji, a ne gori od njih. Ima i izuzetaka, ali mislim da je umjetnost posao za one koji imaju problema sa sobom. Oni razvijaju čula i osobine koji nisu potrebni zdravim i uspješnim ljudima. Nitko bolje ne poznaje ljude od umjetnika. A to dragocjeno znanje stječe se dramatičnim poznanstvom sa samim sobom.

Gustav Krklec: Starinski sonet

Ognjena ružo, što plamtiš i goriš

u rujnoj čaški svog voštanog tkiva,

na samrti već, ali jošte živa,

posljednjom kapi krvi dok mi zboriš.

A noć je pusta, noć je gluha, siva.

Zalud se, ružo, sa sjenkama boriš,

zalud me tješiš, uzalud me koriš,

jer noć sve dublja, sve mračnija biva.

Trenutak još, i sve će naglo proći,

ugasnut će tvoj plamen u samoći,

što svakog časa biva teža, veća.

Trenutak, tren, već zadnje sjene kruže.

O, gdje si vatro rascvjetale ruže?

Tješi se sa mnom: nestanak je sreća!

»Svaštara« Dušana Radovića je djelo koje ima zadatak da nas što više približi pisanju i samom autoru.

U njoj nema puno mozganja i teških priča.

Ono što je čini posebno su rane ideje, tekstovi napisani njegovom rukom, crteži, telegrami, kao i razglednice koje je pisao svom sinu. To je najemocionalniji dio. Kroz sve to možemo ući u glavu Duška Radovića, bolje ga upoznati, ali i osjetiti kakav je otac bio. On nam stavlja do znanja da svi pjesnici moraju pisati svaki dan i nije bitno hoće li to što napišu ili nacrtaju bitno nešto značajno. Poanta je da se njeguje.

Nije dovoljan samo talent, već trud i rad. Svaki red je korak ka spoznaji sebe.

Svi koji vole Duška neka udome ovo blago, neće se pokajati.

Knjiga mala, na samo 150 strana,

od nje vas neće boleti glava,

svaka strana ima svojih mana,

ali srce toplo i duša puna,

su preporuka.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Moć stereotipa
• Vergerije je bio svuda, sa svima i protiv svih
• Padaju mi nemoćne ruke