PIŠE Robert Matteoni
Stjecanje prava glasa, proces u ključnoj fazi
(Snimio Milivoj Mijošek)
U 1993. godini tadašnji HAŠK Građanski bio je u procesu promjene imena, u Croatia. Bili su to počeci HNL-a, u jeku Domovinskog rata, a nedugo nakon što se NSH izdvojio iz Fudbalskog saveza Jugoslavije. Taj proces imao je određene komplikacije u počecima lige. Trebalo je sređivati registracije, ovjere ugovora, sve je bilo prilično konfuzno i s puno nepoznanica. Kao i uvijek, to je plodno tlo za svekolika muljanja i nametanja, a u čemu su se uvijek moćniji bolje snalazili.
U Maksimiru su tada odlučili da im za novu sezonu treba Igor Pamić. Bio je Paminjo stasiti napadač, prilično efikasan, hrabar i došli su po njega u Pulu. Ondašnji predsjednik Istre bio je dr. Igor Štoković, koji je mnogima u nogometu izgledao naivan. Pa su valjda zato iz Maksimira predsjedniku Istre tumačili kako ondašnji ugovor između kluba i Pamića nije ovjeren u Savezu, pa kao takav nema pravnu vrijednost. To je vrijeme tranzicijsko (razdruživanje sa FSJ) pa Savez nije još niti ovjeravao ugovore u Zagrebu.
Po stavu Istre, ugovor je bio valjan i zato su tražili od Modrih odgovarajuću odštetu. Dobili su jasan odgovor, ili će pristati na nekih 20-ak tisuća maraka, ili će im Dinamo svejedno odvesti igrača, a za to im uplatiti "naknadu za igrača amatera" od četiri tisuće maraka. Tako su i napravili, a nadležne nogometne komisije HNS prihvatile su tumačenje maksimirskog kluba te su Pamića registrirali po tom osnovu, amatera. Opet ističući kontekst vremena, u Istri praktično nisu imali kome se žaliti. Bili su organizacijski nižerazredni klub, koji je političkim dekretom 1991. promoviran u Prvu ligu, i tako su bili tretirani. Koliko god se trudili, i ubrzo počeli graditi stadion, na pulskom klubu se iznova trenirala strogoća. I ona je bila već nešto, u odnosu na ignoriranje i status "aktera drugog nebitnog reda".
Pamićev iskorak u karijeri, kvalitetom igrača zasluženi, nije donio pulskom klubu odštetnu zadovoljštinu. Što je Istri, u kroničnom deficitu sredstava, samo snažilo teškoće stvaranja kakvih takvih uvjeta i selekcije za konkurentnost. Podsjećalo je to i na vrijeme finiša bivše Juge, kada je Istra bila u regionalnoj razini (tada bitno jačoj nego danas), a svaki je talent više razine odmah bio odveden u jače klubove. Poglavito u Rijeku. Kad su Elvis Scoria i Ivan Kurtović iskazali svoj prvoligaški potencijal, s Kantride su, bez dolaska na ikakav razgovor u Pulu, odlučili odvesti oba igrača.
No, nešto su zabrljali u rokovima za dobivanje ispisnica i brisovnica, pa su telefonskim putom, povišenog tona forsirali da im Istra izda "papire" jer ih ne mogu registrirati drugačije, a da bi u nedjelju bili u kadru za prvo kolo Jugo lige. U Istri su tražili da im se uplati odšteta, koja je po nekim parametrima toga vremena iznosila oko tisuću maraka, ali ondašnji direktor Rijeke to nije želio. Obećavao je neke lopte i na tome je ostalo. Sjećam se tada ljutnje Sergia Scorije, jer se kao zakida njegovog sina u iskoraku karijere, ali odmah dan poslije je racionalnije reagirao i odao priznanje klubu što se bori za svoje pravo te ljutnju preusmjerio na Rijeku. Scoria i Kurtović nisu bili registrirani prvo kolo, a onda je tijekom idućeg tjedna ipak iz Rijeke podmirena minimalna odšteta. Scoria i Kurtović ostvarili su prvoligaški iskorak.
Vratimo se na pitanje odštete za Pamića. Iz Istre su doznali da je Croatia (Dinamo) registrirao Paminja za kvalifikacije Lige prvaka, kako bi nastupio na Farskim otocima. Pri tom se spoznalo da je Pamić registriran propisom koji ga je tretirao profesionalcem iz Istre, a ne amaterom. U tom nekom čudnom registracijskom procesu, Istra je imala mogućnost naštetiti Dinamu prijavom UEFA-i, a to bi tada bio težak udarac imidžu "nove države i nogometa".
Kroz političke linije, kako je to kontekst vremena nalagao (ima toga, doduše, i danas), Istra je "zamoljena" da ne pravi probleme te će biti odgovarajuće obeštećena. Dogodilo se to uskoro, na dva načina. Prvo s Elvisom Scoriom, koji je bio marginaliziran u Maksimiru, ali ga Ćiro Blažević nije htio pustiti nigdje bez odštete. Tada je Luciano Delbianco, ondašnji župan i aktivan u klubu, nazvao predsjednika Franju Tuđmana i zamolio ga da utječe na Blaževića i pusti Scoriju u Pulu. Toga dana Blažević je već bio sve dogovorio s Đurom Brodarcem, šefom u Segesti, da ga prepusti sisačkom prvoligašu za stotinjak tisuća maraka odštete.
No, tog je dana Blažević spoznao da se preračunao. Dobio je poziv iz predsjedničkih dvora i drugi dan je Elvis Scoria krenuo u Pulu! Istra je tada dobila svog, domaćeg igrača, i to ne na posudbu nego kao akviziciju za koju ne treba platiti odštetu. Bilo je to svojevrsno poravnanje sa izostalom odštetom za Paminja.
U drugoj, ajmo reći pravedničkoj varijanti, Istra je dobila novu pomoć iz političkih krugova, jer se u nogometnim drastično oštećivala. Kako je i HNS priznao da je u borbi za ostanak pulski klub drastično zakinut, Delbianco je objavio otvoreno pismo u kojem traži odgovarajuće reakcije institucija nogometa, ali i politike, da zaštiti Istru. Te 1996. odlukom čelnih ljudi HNS-a, naravno nakon političkih preporuka, liga je proširena tako da nije bilo ispadanja.
Ovo su davne epizode potpuno drugačijeg vremena, u kojima se pulski nogomet snalazio kako je znao, ali je najočitije bio autsajder u nogometnoj organizaciji. Vlastite slabosti, loši uvjeti, svi tereti desetljeća amaterizma i marginalnih natjecateljskih statusa u bivšoj Jugi, nezainteresiranost okruženja da osigura bolje uvjete (ne samo za nogomet, nego za sport u cjelini), samo su bili pojačala statusa nebitnih provincijalaca. U tretmanu saveza, sudaca, suparnika, to se jasno osjećalo.
U protoku vremena do uskrsnuća prvoligaške Istre 1961 (simbolički kroz razdoblja Uljanika, Pule 1856, Pule Staro Češko, Pule), uz iskakanja dvogodišnjeg pada u Drugu ligu 2007-09 te turbulencija privatizacije do točke kada je gašenje (2018.) bilo pitanje sata, Pula se kroz bližu i dalju povijest navikla da bude u statusu "provincije". Dobrim dijelom sama kriva, dobrim dijelom nametnutim tuđim interesima, dobrim dijelom i manjkom vlastite snage počne mijenjati te odnose.
Od ulaska baskijske grupacije, prije sedam godina, gotovo šest sezona bila je to samo manje loša verzija. Ulaganja Baskonie-Alaves postupno su sanirala sve dubioze prijašnjih vlasnika te stvarala preduvjete da Istra 1961 doista postane klub. Organiziran i uredan klub. Natjecateljski deficiti zasjenjivali su te napore, ali nisu promijenili trend jačanja organizacije i smislenog sustava rada.
Prije dvije godine, uz Gonzala Garciju, Istra 1961 je bila na korak od Europe, sada već dovoljno snažna da ima sve licence, i za UEFA i status jednog od najuređenijih klubova. Uslijedio je natjecateljski pad jer je Garcijin jednostrani prekid uhvatio čelnike nespremnim. No, Istra nije potonula, unatoč krivim procjenama u izboru trenera i igrača, upravo zato jer je postala snažniji klub. Ona je to ove sezone iznova potvrđivala, a onda je od siječnja, povratkom GG-a to na najljepši način i na terenu pokazivala.
No, nije to bilo samo zaslugom Garcije, nego temeljno zbog većih ulaganja Baska, i razigranosti jako važnog čovjeka, sportskog direktora Saše Bjelanovića. On je doveo sjajne Lončara, Radoševića, Rozića i posložio kadar, kojeg je Urugvajac vrlo dobro iskoristio. Nije odlično, jer je na kraju, slabostima kao u prvom mandatu, "s ravnim suparnicima" propušteno mnoštvo bodova. To ne mijenja da je Garcia odličan trener za Istru. Nažalost, sve dobro što je učinio je obezvrijedio zbilja ružnim načinom odlaska nakon samo pet mjeseci rada. No, Pula i kroz takve nelojalne situacije prepoznaje nuspojave profesionalnog sporta.
Ona je vjerojatno još vezana za romantičarske odnose, privrženosti, snagu emocije iz nekih drugih vremena nogometa i života. Vjerojatno je da će se nakon ovog teškog razvoda početi navikavati da je u profesionalnom nogometu tako nešto sastavni dio priče te će se manje emotivno vezati za nekog, a više će se odrediti sukladno profesionalnim dometima i ponašanjima. Dakle, ide Garcia, ali ostaje Istra, doći će neki novi trener. Odlazi Lisica, Koski, Marešić, ali doći će neki novi momci, kao kada su otišli Bakrar, Perković, Erceg...
Velika stvar u cijeloj toj priči čini se to da je Istra 1961, kroz vlasnikov stav oko poštovanja ugovora i načela, pokazala gard svima koji su se na Drosinu namjerili sa željom da joj bez skrupula uzmu najbolje i pozdrave bez respekta, kao što se to činilo (i) u neka ne tako davna vremena. Gard Baska je pokazatelj da Istra više ne pristaje biti, i neće to biti, "klub drugog reda". Najveću snagu takvom stavu osigurava masovni povratak publike na stadion. I nikad tako snažan odraz privrženosti klubu i njegovim nastojanjima da raste i bude poštovan, kao i njegovo okruženje.
Kad se na Drosini skupi 6 tisuća ljudi u radnom danu, kada ih 500 otputuje u daleki Osijek, to je pokazatelj snage i rasta pulske i istarske priče. Zato neće nikome više biti lako "igrati" na štetu Istre 1961. To je najbolji rezultat sezone, ere Baska i zalog vjeri da sutra, kakav god bio ishod utakmica, svatko će morati respektirati Drosinu. Istra 1961 se ovime izborila za pravo glasa i poštivanja istog.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
