Piše Robert Matteoni

MetroPula: Kamp kao klupska utvrda i izvor energije

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)


Početkom 1990. godine imao sam lijepu priliku pobliže upoznati Ivicu Osima. O njemu kao igraču znali su oni koji su ga gledali i tvrdili da je bio Strauss na terenu. Izvanredan matematičar kao školarac, bio je kao igrač iznimnog driblinga, tehnike i šuta. Jedan od onih koji je dizao publiku na noge atraktivnim potezima. Pričao mi je Osim, dok smo nekoliko dana zajedno bili u Italiji, uoči Svjetskog prvenstva, kako je po njemu »poteze« naučio na ulici i s dijelom njih se rodio. No, kako igrač mora imati disciplinu, snagu, kolektivni duh, da bi onda izrazio svoju individualnost, nužno je da se obrazuje u klupskom okruženju. Ili ti trening centru.

Upravo smo te 1990. kad je bio izbornik Jugoslavije, posjetili neke kampove na liniji Bologna-Milano, kako bi locirao onaj u kojem će se reprezentacija smjestiti za Italiju ‘90. Zamolio me još u Medulinu gdje je bio sa suradnicima, a čuvši da kao novinari idemo u pratnju U-21 selekcije protiv Italije, ako bi mu bio pri ruci zbog talijanskog jezika. Kao da je sam htio provjeravati neke stvari, a nije vjerovao akterima službene delegacije FSJ-a. Josip Čikada, onomad šef sporta medulinskih hotela, organizirao je razna druženja u kojima je Osim znao doći i uživati. Tako se uspostavila nešto bliža linija s Osimom, koji je inače bio uvijek na distanci od novinara.

U Italiji smo prije svega pogledali utakmicu domaćina i Juge U-21, za prvenstvo Europe, a završilo je 2:2. Na toj utakmici Boban je praktično zaradio transfer u Milan, čiji su ga emisari gledali na stadionu Parme. To je godina kada Parma ulazi u Serie A. I ostao sam prilično zatečen uvjetima koje je taj, kasnije vrlo uspješan klub, tada imao. Pomoćni teren gotovo kao okruženje nekadašnjeg Karbonine. U Italiji je, pogotovo na sjeveru, bilo dosta ponuđenih opcija za kamp reprezentacije, ali nije to bila ništa spektakularno. Sjećam se kako je Osim baš to komentirao, i sam iznenađen da tako svjetski etabliran nogomet nema bolje trenažne centre.

"Kamp je klupska utvrda i izvor energije. U njemu se stvara, uči, razvija, kuje život igrača, kolektiva. Vikendom se na utakmici samo to prezentira. Zato je iznimno važno imati funkcionalan kamp…".

Šest godina kasnije, kada sam se vratio u Parmu, između ostalog zbog intervjua s Fabiom Cannavarom, klub je preselio prvu momčad u Collecchio. Kvart 15 kilometra udaljen od centra i stadiona Enio Tardini. U prvoj fazi izgradili su svlačionice, dva terena, klupski prostor, parkiralište, a kasnije je sve to podignuto na višu razinu. Ukupno je danas 7 igrališta od čega dva s,a umjetnom travom. Imaju poseban prostor za prvu momčad, i poseban za omladinske kategorije, a izgradili su klupsku zgradu pa je sjedište kluba preseljeno sa stadiona Tardini u trening centar. Iako je danas Parma daleko od vremena kada je bila moćna i u Europi, a ne samo Italiji, čak je u statusu kao 1990-e, drugoligaš, ona ima vrlo kvalitetnu infrastrukturu i proizvodnju igrača. Za prvoligaške iskorake, nakon što se doživio bankrot ere vlasnika Parmalat-Tanzi, treba im puno više milijuna nego što trenutno troše.

U posljednjem intervjuu kojeg sam s Ivicom Osimom odradio u Hotelu Pula, gdje je bio na druženju s mnogim svojim prijateljima i štovateljima, spomenuli smo tu Parmu. I kazao sam mu da bi danas sigurno imao drugačiji doživljaj uvjeta. No, to je u ovom mileniju sasvim nešto normalno za profesionalne klubove, a ne nešto senzacionalno.

U mnogim putovanjima Europom i svijetom vidio sam doista niz klupskih internata i trening centara. Posjetio sam i slavni kamp FFF-a (Francuski nogometni savez) u Clairefontaineu, 50 kilometra od Pariza, koji je tipično francuski ogromnih dimenzija. Uronjen u šumu, s prekrasnim starim zgradama modernog uređenja, fantastičnim terenima taj kamp je kao druga planeta nogometa. Nije niti čudo da Francuzi, koji su prvi 1970-ih lansirali trend kampova i internata, Akademija i jedinstvene metodologije proizvodnje igrača, imaju tako uspješan nogomet. Talijanski kamp u Covercianu, desetak kilometra od Firenze je funkcionalan za sve sportove, obzirom da je vlasnik njihov olimpijski komitet. Nogometaši su dijelom korisnici i zato ne djeluje nešto osobito. No, iz mog kuta gledanja, svi kampovi su, makar bili i veći i noviji, iza Milanella. Dom AC Milana, 45 kilometara udaljen od stadiona Giusseppe Meazza, odnosno od klupske zgrade u centru, ima posebnu dušu. Smješten u šumovitom krajoliku, uz jezerca, lijepo uređenih prirodnih (makadamskih) staza, vrhunske hortikulture, sa živopisnim nižim građevinama u kojima su bile sobe igrača, restoran, društvene prostorije, ogroman kamin za momčadski dnevni boravak, uistinu je djelovao »nogometna priroda«. Slično je divljenje iskazivao i Gonzalo Garcia, donedavni Istrin šef, koji je 2001. boravio u Milanellu. Garcija je trebao potpisati za AC Milan, trenirao je tjedan dana s njima (Bobanovo vrijeme), ali mu naposljetku klub Compostela nije dao zeleno svjetlo za transfer. Garciju su usmjerili zbog veće odštete u Real Madrid.

U to vrijeme Real nije imao glamuroznu dimenziju kao danas. Posebno nije bio moderan po pitanju sportskog kampa. Kad je Fabio Capello iz Milana prešao u Madrid 1997. godine, ostao je zatečen siromašnim uvjetima trening centra koji se nalazio doslovno u centru grada. Tek par terena nekomforne svlačionice, niti blizu komoditetu i funkcionalnosti koje je Capello imao u Milanellu.

No u Realu je vlast preuzeo Florentino Perez koji je s Gradom napravio totalnu revoluciju po tom pitanju. Dogovorio je da dio kampa u centru prepusti Gradu, kojeg je s druge strane prije toga prenamijenio u zemljište za komercijalnu gradnju. Tako je povećao vrijednost terena i platio Realu 270 milijuna eura, koliko je iznosio veći dio tadašnjeg duga kluba. Kako je drugi dio starog kampa prodao u četiri tvrtke, Real je skupio veliki novac koji je dijelom investirao u velika zvučna pojačanja (galacticosi tipa Figo, Zidan, Ronaldo, Beckham), ali i ogromne količine zemljišta pored zračne luke Barajas. Kad sam prvi puta bio tamo, zbog intervjua s Cristianom Ronaldom, Baleom, Modrićem i još nekim madridistima, bio sam impresioniran kakav »gradić« (Ciudad) sporta gradi Real. Te 2016. godine nije još bila izgrađena niti trećina raspoloživog zemljišta. Mnoštvo terena, hotel za igrače prve momčadi, pa hotel za drugu momčad, poseban smještaj za omladinske kategorije, manji stadion Alfredo Di Stefano (13 tisuća mjesta), nema čega nije bilo. Sedam godina kasnije, sve je puta dva. Izgrađen je hotel za košarkaše Reala, sveučilište pod patronatom kluba, dodatni tereni, bazeni, moderan zdravstveni centar sa svim mogućim dijagnostikama i terapeutskim aparatima. Hotel za igrače u međuvremenu je već rekonstruiran i podignut na razinu 5 zvjezdica. Što će još na pola zemljišta uraditi klub pod vodstvom Florentina Pereza, koji upravo dovršava rekonstrukciju najmodernijeg stadiona na svijetu, za cijenu nešto više od milijardu eura (Bernabeu) tko zna. Realov kamp je svemirski brod.

S njegove putanje spuštamo se u našu zbilju. Koju je nedavno na najljepši način oplemenio Osijek, izgradnjom novog stadiona, pored kojih je niknulo čak 7 travnjaka za klupski kamp. Uvjeti su im na visokoj europskoj razini i sada ostaje vidjeti hoće li Osijek opet proizvoditi mnoštvo talenata kao nekad, ili će iseljavanje iz Slavonije limitirati taj proces unatoč fantastičnim uvjetima.

Od Milanella preko Valdedebasa, eto nas i do pitoresknih Bala. Istra 1961 je pretočila u djelo najave s početka vladavine Basconie-Alaves 2018. godine. Kamp je tada definiran kao prioritet kluba, jer bez svog trening centra proces rada, kako prve momčadi, tako i omladinske škole, neće imati iskoraka. Sve ono što je tada djelovalo priča, a koje je konačnim »otpustom« od Marsova Polja izgledalo kao definitivno blokiranje u amaterske okvire, sada ipak poprima konkretne obrise. Istra 1961 je u Balama dobila koncesiju, koristi već postojeće građevine za svlačionice, spremište i urede te jedan travnati teren koji je u suhom razdoblju godine vrlo dobar. Sada se potpisalo gradnju drugog terena, i za dva mjeseca će »zeleno-žuti« imati vrlo dobre uvjete rada. Odmah će se početi rekonstrukcija prvog terena i do kraja godine prvi puta u povijesti pulskog nogometa, klub će imati dva travnata terena za trening prve klase. Uz montažnu teretanu, koja ispunjava potrebe dok se ne izgradi veliki klupski Dom (sa svlačionicama, ambulantama, fitnessom, wellnes zonom, restoranom te na katu uredima kluba), treća faza biti će gradnja dva pomoćna terena s umjetnom podlogom. Kad se to zgotovi, u idućih godinu i pol otprilike, omladinske kategorije preseliti će u Bale. Što će roditeljima svakako biti dodatni napor, iako već sada razvoze svoju djecu iz Pule prema Medulinu. Do Bala je ipak dupli put, ali to je sudbina pulskog prvoligaša.

Kako je Osim govorio, kao i svi koji su osjetili standarde razvijenije Europe 1970-ih, stadion je samo utakmica i prezentacija onog što si uradio u treningu. Što je mjesto treniranja bolje, funkcionalnije, izoliranije i nudi koncentraciju na posao, to će prezentacija biti uspješnija. Zato kamp nije hir, nego nužnost za funkcioniranje profesionalnog kluba. Gotovo da čovjek ne vjeruje da se u tom pravcu oživotvoruje taj projekt i za pulski klub. No, događa se. U svojoj dimenziji Istra će, u lijepim i progresivnim Balama, gdje su dobrodošlo dočekani, imati svoj dom za rad, stvaranje i bolji život. Naravno, u postupnom procesu izgradnje, kao i svi drugi proporcionalno veličini klubova i trening centra.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum