Piše Milan rakovac

Priča o dva libra ča hi malo štijemo, a u njima piše sve ča smo…

| Autor: Milan RAKOVAC
Milan Rakovac (Arhiva Novog lista)

Milan Rakovac (Arhiva Novog lista)


Sve dublje TONEM U ISTRU, u njenu nikada istinski prikazanu »zgodovinu« (fina slovenska riječ za povijest - DOGODOVŠTINA, možda se može reći na hrvatskome?). I pak klatin ka’I Cigan po antikvarijati i najden naše libre – ča hi malo štijemo, a u njima piše sve ča smo…

Dva libra su jušto sada prid namon; Enzo Bettiza »Esilio« (egzil - progonstvo, izgnanstvo), Mondadori, Milano, 1996; knjiga lapidarnog i jasnog naslova. I Livio Isaak Sirovich »Cime irredente, un caso storico alpinistico temepestoso« (»Neoslobođeni vrhunci, jedan burni povijesni planinarski slučaj«), Vivalda, Torino, 1996; knjiga dvosmislenog, ironičnog naslova, i osobito sadržaja i stila.

Bettiza novinar, pisac, političar; Splićanin starije generacije, talijanske kulture, i hrvatske, i »srbiziran u djetinjstvu«, nedavno mi rekao da je on samo ponositi baštard! Sirovich geolog, seizmolog, znanstveni istraživač i pasionirani planinar, Tršćanin poratne generacije, obiteljskim porijeklom Bokelj (po ocu), i litvansko-njemački Židov (po majci), čije je prezime namjerno uvrstio uz očevo potpisujući ovu knjigu.

»VJEROJATNO SE NE BIH BIO LATIO PISANJA REDAKA ŠTO SLIJEDE, DA NIJE BUKNUO RAT U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI, i da najosebujnija regija, u kojoj sam rodjen, nije bila napadnuta, ispremetena i izmijenjena... ta regija planinskim lancem odijeljena, ne uvijek s najjasnijom točnošću, od Hercegovine i Bosne, je Dalmacija, ex-jugoslavenska, ex-austrijska, napoleonska, mletačka, mađarska, bizantska, rimska i ilirska. Danas hrvatska. Zemlja, kao što se vidi, kontinuiranih prijelazaka iz ruku u ruke, kontinuiranih izmjena dominacije i raskrižja civilizacija...«

U uvodu pak svojih »Neizbavljenih vrhunaca« Sirovich, taj novopečeni pisac ovako objašnjava svoje motive: »Mala povijest kluba i njegovih članova (tršćanska Societa Alpina delle Giulie, planinarsko društvo) preobrazila mi se u rukama u burnu povijest pograničnog grada. U jednom se času dadoh uvući u pokušaj uspinjanja uz iste one koncepte nacije, patriotizma i nacionalizma koje nosimo u sebi, ukorijenjene u tko zna kojem kutku uma. Sa nepredviđenim krajem…

Rođenje knjige vezano je uz sastanak jedne večeri siječnja 1990., u jednoj staroj tršćanskoj austro-ugarskoj kavani... Kroz posljednju godinu gotovo da nije bilo sastanka na kojem iz naših zapletenih istraživanja ne bi iskrsle indicije o izdaji nekog prijatelja, o nekoj bombi alla Orsini protiv Franz Josefa, o smrtnoj presudi dosuđenoj od zamaskiranog suda, o nekom masonskom hramu, o nekoj dojavi Duceu, o nekom antisemitskom potkazivanju upućenom Nijemcima ili o kolaboracionističkoj djelatnosti u korist Titovih komunista...«

Pa opet Bettiza: »Mitovi nisu ni stvarni, ni lažni; oni su prvotne MENTALNE IZRASLINE, prahistorijske, plemenske, na svoj način DJETINJASTE I AMORALNE. Pretočeni poput pobuđujuće droge u dramatičnu suvremenost, u ukriženja ponovnog osvajanja i osvećivanja, otkrivanja i nasilne reafirmacije vlastitog identiteta, oni mogu postati dinamične i razorne sile. Paradoksalno, upravo u najtežim momentima izvanrednih povijesnih stanja, mit može postati otrovni i ujedno vitalni pobuditelj...«

Piše Thomas S. Szas: »Kao sifilis i tuberkuloza, tako su i neusklađena društvena vjerovanja i djelovanja zahvatila ljude kao zaraza; i njih oni koji ih odbijaju smatraju štetnima i za sebe i za druge. Tako se još drži opravdanim poslužiti se određenim mjerama za kontroliranje zaraznih bolesti (čije je pak društveno značenje postalo nevažno u industrijski razvijenim narodima), I OPASNIH IDEJA (ČIJE JE PAK DRUŠTVENO ZNAČENJE U TIM ZEMLJAMA NARASLO DO NEBA)...«

O tome, na ovoj našoj mikrokozmičnoj razini, piše Sirovich (kroz čiju glavu prolete sumorne slike njegovih jeza, kada Prvi potpredsjednik tršćanskog alpinističkog društva (DEVEDESETIH GODINA a ne 1941., ili 1915.!!!) »lakonski« ustvrdi, doznavši da je Isaakova majka Židovka: »Ah, ebrea! Quindi apolide.« - Ah, Židovka! Dakle bez državljanstva (apolitična, nepripadajuća; kako je fašistički režim formalno nazivao Židove): »Osjećam kako mi ta riječ (apolide, M. R.) svrdla mozgom; pa da, nisu li ih zvali apolide i u Memelu, glavnom gradu okruga gdje su živjeli Isaakovi? A Trst? Ne nalikuje li mu možda naš grad na drugom kraju Mitteleurope? Oba su grada stoljećima pripadala germanskom svijetu, zatim sporna među raznim državama, s jezičnim i vjerskim manjinama, sa sinovima smatranim sramotnima zbog očeva i djedova koji su se uvijek borili na ‘pogrešnoj’ strani? Oba su grada bila Slobodni teritoriji pod zaštitom Društva naroda, sa suprotstavljenim netrpeljivostima, optužbama o nacionalnoj nelojalnosti, strahovima,.. mržnjama. To je tamo okončano skupnim grobnicama po šumama, ovdje denacionalizacijom i strijeljanjima ‘s’ciava’, pećima za ‘alogene’ i ‘apolide’, fojbama za fašiste i ‘Talijane’. AKO JE TO OKANČANO...?»

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater