Piše Bojan ŽIŽOVIĆ

1001 NEDJELJA Sjedili su pod stolom i kartali. Među njima je bila štruca kruha, pljesniva doduše, ali vjerojatno samo po kori

(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)


S druge strane zida žena je pokušavala zabiti čavao. Htjela je objesiti fotografiju obitelji koja sjedi na proplanku, iza njih krave pasu ljetnom žegom spaljenu travu, a iza krava presušeni potok i još ponešto. I svađa se s fotografijom. Jer djeca su odselila i nitko je više ne obilazi, a ona ih rodila, i to teško, pogotovo onog srednjeg mangupa, koji kao da je u dijelovima došao na ovaj svijet, prvo jedna noga, pa druga, i sve tako do glave, a na glavi čuperak crne kose

Gdje smo ono stali. Dakle, sjedili su pod stolom, ovalnim, drvenim, starim, nanovo lakiranim, koji kao da je bio kroz strop spušten u prostoriju, valjda ne veću od četiri kvadrata, jer kroz vrata ne bi prošao, možda se mogao i rastaviti ili barem sklopiti, jer bio je neki žlijeb po sredini, a što bi žlijeb tamo tražio da nema neku svrhu, možda i nema, ali nitko to nije provjerio, nego su stol nekako ugurali, ne kroz strop, jer bi ga onda morali rušiti, a nisu, nego su ispilili noge pa dio po dio unijeli u malu prostoriju i tamo opet spojili, zalijepili, unijeli su i stolce, ali nisu imali gdje s njima, jer stol je bio od zida do zida, samo u kutovima bi stala kakva stoličica, tanka, vjerojatno pretanka da bi se u njoj uopće moglo sjediti, čak ni najmršaviji u društvu koji je bio najglasniji, a njemu i nije bilo do sjedenja, jer stalno je treskao nogama, kao ona najsitnija ptičurina krilima, tako brzo kao da će struje nestati ako on umiri te svoje žbice od nogu. 

Kucka li ga kucka

Zato su sjedili pod stolom i kartali. Među njima je bila štruca kruha, pljesniva doduše, ali vjerojatno samo po kori. To im je bio dnevni ulog. Onaj tko pobijedi na kartama nosi kući čitav kruh, ravno pola kilograma, možda gram više ili manje, ali u te se detalje nije ulazilo. Prvo je najmršaviji počeo grepsti po kori, sve kao da uklanja plijesan, ali onda bi svako toliko neku mrvicu ubacio u usta, ono što mu je ostalo pod noktima. Pa su ga i ostali slijedili. Onda je najmršaviji izvadio nož iz prednjeg džepa širokih hlača, koje je u struku vezao ljubičastom trakom kojom se vezuju buketi cvijeća, pa je izrezao prvu fetu, okrajak koji je podijelio s ostalima. Netko je na betonski pod stavio slaninu, drugi glavicu češnjaka, netko šačicu čvaraka, drugi dimljenu janjeću maramicu, netko sušeni svinjski bubreščić, drugi ukiseljene jagode, na što su se svi skoro ispovraćali. I bogami su se najeli, pojeli i jagode. I pozaspali. Pala je već noć kad su se probudili, a nigdje svjetla, pa su udarali nogama, rukama, glavama čas o stol, čas o zidove. Panika ih je uhvatila, jer nigdje nisu nalazili izlaz.

- Smirite se, sigurno postoji logično rješenje, izlaz mora biti tamo gdje je ulaz. Dakle, moramo samo utvrditi kuda smo ušli i na ista vrata izaći, rekao je najmršaviji, čije su noge poskakivale kao da sjedi za šivaćom mašinom.

S druge strane zida žena je pokušavala zabiti čavao. Htjela je objesiti fotografiju obitelji koja sjedi na proplanku, iza njih krave pasu ljetnom žegom spaljenu travu, a iza krava presušeni potok i još ponešto. I svađa se s fotografijom. Jer djeca su odselila i nitko je više ne obilazi, a ona ih rodila, i to teško, pogotovo onog srednjeg mangupa, koji kao da je u dijelovima došao na ovaj svijet, prvo jedna noga, pa druga, i sve tako do glave, a na glavi čuperak crne kose. Dakle, pokušava potplatom muške cipele broj 48 zabiti taj čavlić u zid pa kucka li ga kucka, a s druge strane kuckaju li ga kuckaju.

- Jel' se to netko sa mnom šegači, zapitala se žena i sve jače udarala po zidu. A čavlić do kraja ušao u žbuku. Ne može ga više izvaditi. Pa je uzela drugi čavlić i ponovno kuckala. Stane ona, stanu i oni. Stavila je i uho na zid, ali čuje samo svoju kožu kako se tare o žbuku. I onda jaki udarac s druge strane, pa još jači. Hoće li policiju pozvati, to joj kroz glavu prostruji. Ali što da kaže?

- Dobra večer, je, je, baš je dobra, ugodna, topla. Kažu još dva dana tako, a onda oluja. Nadajmo se da neće biti jaka kao ona prije desetak godina. Ne sjećate se? Ah, pa da, mladi ste vi, a meni evo godine kaplju kao kroz pokvarenu slavinu, ne možeš ih zaustaviti. U čemu je problem? Ma zovem, znate, zbog kuckanja u zidu. Eto, ja pokušala zabiti neki čavlić u zid, mali čavao, nikakav, jedva da uđe, i uzela muževu cipelu, jer on, znate, ima veliko stopalo, pa s njome udarala po čavliću, ne daj bože po zidu, tko bi to poslije krečio. I čujem ja s druge strane isto netko lupa, a nisam ja, ma sigurna sam. Prvo lupa slabo, a onda jako. Mislim si da neće provaliti kod mene, možda ne da bi ukrao, ali nešto ga očito kopka. Hoće on kod mene, samo što nije, jer zvuk je sve jači, bliži. Što da radim? Zato vas zovem, zamišlja ona telefonski razgovor s policajkom ugodnog glasa. 

Obiteljska fotografija

Ali ne može se natjerati da nazove, a lupanje sve jače. Zato je uzela bat za meso pa udarila po zidu. Došla već do cigle, a ova pomaknuta prema njenom stanu. Čula je i glasove s druge strane. I onda stala.

- Netko stvarno hoće u moj stan. Ali on je mali, jedva da se i ja i muž tu ne sudaramo.

Iz kutije s alatom uzela je veći čavao pa s potplatom cipele udarila po njemu sve dok nije ušao duboko u žbuku taman iznad rupe, okačila o njega obiteljsku fotografi pa se rupa više i ne vidi, udaljila se dva metra i zadovoljno pogledala.

- Uf, što su slatka ta dječurlija. A svi zaboravili na staru majku. Neka, neka, doći će već oni na moj sprovod.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater