PIŠE MILAN RAKOVAC

Historija se sastoji od marginalnih detalja: Ti detalji su nju, historiju, stvarali

Milan Rakovac (Arhiva Novog lista)

Milan Rakovac (Arhiva Novog lista)


Prije osamdeset godina, 8. rujna 1943., Italija je kapitulirala nakon pada fašističkog režima. Bio je to (i ostao!) najvažniji događaji za jadranske narode: za Talijane najvažniji nakon ujedinjenja. Za obalne Slovence i Hrvate, možda najvažniji od doba velike seobe naroda: Italija se vratila demokraciji, a mi smo se prvi put našli formalno (ako zanemarimo Napoleonovu Iliriju – protiv koje smo se borili!), pravno, u svojim nacionalnim zajednicama, slovenskoj i hrvatskoj. I jugoslavenskoj. Osim zamjetne, razvijene i brojne slovenske zajednice u tršćanskoj, videmskoj, goričkoj pokrajini. Kao i osim zamjetne, razvijene i brojne talijanske zajednice u Istri, Primorju i Dalmaciji.

Historija, povijest, zapravo se sastoji od marginalnih detalja: ti detalji su nju, historiju, stvarali.

Za Pazinske odluke NOO-a za Istru od 13. rujna 1943. o »kidanju svih veza s Kraljevinom Italijom« i »sjedinjenju s našom hrvatskom braćom«, vodstvo NOP-a Hrvatske i Jugoslavije doznaje iz plakata što ga donosi kurir na motociklu u Topusko. »Tko se to tamo s nama sjedinjuje«, zacijelo je pomislio Vladimir Bakarić?! Ma ne more se piplje sjediniti z kokošon, dite z materon? Rečeno-učinjeno: brže bolje je sazvano zasjedanje ZAVNOH-a, na kojem su donijete povijesne odluke - koje su donijete tjedan dana ranije u Pazinu! A Jakov Blažević pod hitno se otpravio u Istru, kad tamo opet šok – u Opatiji ga s autom čeka naš pop i vozi ga u Pazin. A onda smo opet u Pazinu na Saboru Istre 25. rujna donijeli parlamentarno, demokratski (svi slojevi prisutni, uključiv svećenike i Talijane!) odluke donijete 20. i 13. rujna 1943. Ali, Istru smo dobili najviše zato, što je Churchill izjavio da Italija mora kupiti »kartu za povratak«. Za povratak, kamo? Među civilizirane, demokratske zemlje, a to je bila nagrada Titu i njegovim partizanima (uključiv hrvatske i slovenske partizanske jedinice iz Italije! – kad je na tisuće Hrvata i Slovenaca, vojnika talijanske vojske u Africi, poslije kapitulacije Italije formiralo čuvene prekomorske brigade. Cijela Istra ustala je i zbacila fašistički jaram. Tako će prije Pazina 13. rujna 1943., proglasom Narodnooslobodilačkog fronta za Istru od 7. rujna 1942. organizirana i istarska žena, »drugarice hajd u brobu s nama, jer Sloboda neće doći sama«: »Organizirajmo se u čvrst nesalomljiv savez. Samo organizirani i složni moći ćemo da se borimo i pobijedimo neprijatelja. Rodoljubi, muškarci, žene, omladino, svi bez razlike, svi bez obzira na nacionalnu, klasnu pripadnost, sve što je pošteno, neka se sjedini u jedinstvenu narodnooslobodilačku borbu protiv naših dugogodišnjih fašističkih neprijatelja.«

Već 13. rujna u Pazinu pokrajinski NOO donosi odluke o kidanju svih veza sa Italijom, ali već 9. rujna počeo je masovni ustanak i gotovo mirno razoružavanje talijanske vojske po garnizonima u Lanišću, Lupoglavu, Buzetu, Pazinu, Žminju, Kanfanaru, Svetvinčentu, Barbanu, Vinežu, Kršanu, Nedeščini, Rapcu, Labinu, kao i još masovniji ustanak po slovenskom primorju, Istri i Krasu... Osobito je važan bio poziv na ustanak kojeg je već 8. rujna navečer uputio rovinjskim i ostalim Talijanima Pino Budicin, te njegovi drugovi Malusa’, Poretti, Naddi, Privileggio, Segalla, Turcinovich...

Danas je važnije nego ikada držati u životu antifašističko nasljeđe jer fašizam, ne samo da se vratio diljem Evrope, nego uspijeva »abolirati«, izbrisati, genocidna zlodjela nacifašizma. Zato je važan bio ovih dana nastup talijanskog književnika i sveučilišnog profesora Antonija Scuratija na 11 Festivalu svjetske književnosti. Scurati, autor tetralogije o Benitu Mussoliniju - prva dva romana »M. Dijete svojega vremena« (Premio Strega, 2019.) i »M. Čovjek providnosti« izdala je zagrebačka Fraktura, a preveden je na nekih 40 jezika - rekao je za ovdašnje medije: »U Italiji se o fašizmu govorilo iz kuta gledanja antifašizma. To gledište otežalo je razračunavanje Talijana s fašizmom. S vlastitom poviješću možeš se razračunati samo ako ju prihvatiš i preuzmeš odgovornost. Mislio sam da je demokracija datost, ali to je nešto za što su se naši djedovi i očevi borili, ona nije oduvijek postojala... Kad nacionalni vođe počnu citirati Mussolinija, smatrajući da će dobiti suglasje od slušača, očito je da antifašizam 20. stoljeća više ne vrijedi i treba ponovno započeti borbu... Moj roman odgovor je na autoritarizam, radi se o popularnom, demokratskom književnom obliku... Trenutno pišem četvrti nastavak o godinama Drugog svjetskog rata i opisujem najcrnje stranice fašizma i grozote koje su i ovdje tada činili. No mislim da neće biti dovoljno zaključiti djelo s padom fašizma ‘43., nego će biti potrebno napisati još jednu knjigu«.

O da, treba napisati još mnogo knjiga o fašizmu, ali trebat će nam mnogo više od literature, jer bojati se da je uspostavljen, kao kolektivna opsesija, svojevrsni anarhofašizam kojem se priklanja sve više mladih ljudi diljem Evrope, i to baš zbog njegovog »filozofski«, »etički« legitimiranog nasilja. Nasilje kao odgovor na propadanje Zapada, liberalkapitalizma, liberalističke demokracije. Nasilje nad vlastitom ženom i djecom, susjedom, migrantom, »ne-bijelcima«, muslimanima, »komunistima« (ima li nas još uopće?) Hmm, da, možda, u oblastima kulture, umjetnosti, aktivizma. Ali, kako je još prije pola stoljeća pisao partizan, zadrti boljševik pa demokratski disident Milovan Đilas - »comunism is a spent force«. Da, komunizam je »ugašena sila«, ali ugašena je i snaga kapitalizma, kao i same demokracije – barem ove u kojoj još »živimo«. Za sada...

U ovom našem kutku svijeta, između srednje i istočne Evrope, između Evrope, Azije i Afrike, između jučer i sutra, izvorni, generički antifašizam, antifašizam kao pogled na svijet, živ je još u Istri, a mislim i cijeloj republici Sloveniji. Zato je iznimno važno uputiti najmlađe generacije slobodara 21. stoljeća u neizbježnu konstantu moderne civilizacije, u samu srž ovodobnog humanizma, a ona je u historijskom, konkretnom, borbenome antifašizmu njihovih djedova. Koji su, od 1939. i napada Sila osovine (Njemačka, Japan, Italija – plus sveevropski kvislinški pokreti i cijele armije) na svjetski poredak – stvorili nikad prije čvršći planetarni savez do jučer napomirljivih protivnika. Jer moralo se rušiti nacifašizam, nasilni, rasistički pokret, do tada nezabilježen u cijeloj historiji civilizacije. Pokret mržnje i uništenja, gori od ratničkih pohoda »barbara« na Evropu u ranom srednjevjekovlju.

A mi, "alogeni", "s’ciavi" iskusili smo svu silinu fašističkog odiuma već 1919. kada prvi skvadristi zatvaraju naše škole i novine i ustanove, ubijaju, konfiniraju po logorima naše djedove, pale Narodni dom i cijela sela. Zato ovdje, posve sigurno, NO PASARAN!

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter