Bečki rigidni dvorski centralizam, doduše, trudi se posebnim statusom za Trst (temeljem medijevalnog ugovora Trsta sa Dvorom) omogućiti slobodni protok kapitala; ali tršćanski iredentizam, koji će upiti u se svu tu mediteransko-alpsku trgovačku internacionalu, de facto spontano romaniziranu još ranije, hoće i zaraditi i trgovati, ali hoće i ujedinjenje s Italijom; hoće svjetska tržišta i ujedno otcjepljenje od životnog zaledja (slavenskog i germanskog) – onoga, to jest, koji ne može biti osvojen jer etnički nije romanski, a to područje počima već na kilometar-dva iznad Trsta po slovenskim selima Krasa; hoće uskladiti neuskladivo, pomiriti nepomirljivo...

Posrijedi je, ipak, "internacionala gladi", jer uz većinsko slavensko seljaštvo, tu je i drevno, autohtono istro-romansko na prostoru izmedju Pule i Lima, te spontano romanizirano (venetizirano) uz obalu Poreštine i duboko u untrašnjost Bujštine. Nagli će razvitak jednostavno eksplodirati nakon 1848, kroz najprije velike gradjevinske radove na infrastrukturi, a zatim bujanjem industrije. Ta će ekonomska propulzija dovesti i do demografske eksplozije gradova, napose Trsta, Rijeke i Pule, mahom kroz masovnu imigraciju iz Istre, Hrvatskog primorja, Krasa, Veneta, Furlanije.. ali i svih dijelova carevine. I tek se tada baš na širem području Istre, odnosno Julijske krajine, kao malo gdje drugdje u carevini, razvija taj sindrom moderne babilonske kule, u kojoj svi ti deseci tisuća aršenalota, kalafatera, metalaca, brodara, željezničara govore svih tih "četrnaest jezika carevine".

"U Rijeci se govore četiri; talijanski, mađarski, njemački i hrvatski", piše Leo Valiani u predgovoru za knjigu o Rijeci što je napisa prijatelj mu Paolo Santarcangeli: "Talijanski su govorili skoro svi (naglasio M.R.), mađarski pak učitelji (škole su bile talijanske i mađarske), željezničari, poštari, suci, policajci. Njemački, oni koji su se bavili medjunarodnom trgovinom koja je hranila veliku luku. Hrvatski, nekvalificirani radnici i kućne pomoćnice što su iz susjednih sela silazile u grad. Paolo i ja govorili smo talijanski, mađarski i njemački. Ne sjećam se koliko je Paolo poznavao hrvatski. Ja sam ga poznavao slabo, mogao sam ga čitati, ali ne i govoriti", (naglasio M.R.). 1848. hrvatske su trupe bile zauzele Rijeku, postavile hrvatski barjak, otjerale mađarsku posadu, što je kratko trajalo.

Probuđene kolektivne svijesti iskazuju se međutim prije ulaska hrvatskih trupa Josipa Bunjevca u grad. Piše o tome Riječanin, talijanski povjesničar Giovanni Kobler: Nakon što je mađarski revolucionarni zakon 1848. "u Rijeci dočekan sa slavljem,.. preko mosta na Rječini bujao je hrvatski nacionalni duh... u nedjelju 23. srpnja, u 2.30 popodne, jedan je riječki nosač, vraćajući se pijan s Trsata, na Sušaku otrgnuo hrvatsku zastavu i ponio ju u Rijeku, ali već iza mosta, nevaljalac je uhapšen od nekih Riječana... Stražar je odmah odnio zastavu preko mosta, i u nazočnosti bakarskog komesara postavio ju na njeno mjesto... Istodobno su se čuli glasi kako neki zlonamjernici, obuzeti duhom vremena, kruže okolinom. Bakrom, Trsatom, Grobnikom pozivajući seljake na osvetu"...

Naravno, zamislimo samo sve te imigrante iz Šleske, Galicije, Moravske, Štajerske, Bosne, Hrvatskog zagorja, Bačke,.. kako stižu u mediteranski grad trbuhom za kruhom, kruh i nalaze, kao i uvriježenu romansku kulturu, istro-venetski pitki, komunikativni govor toga grada; i svi oni lako i prilježno usvajaju "la dolce favella", "la lingua franca". Najprije zato što se komunicirati mora, na poslu, na ulici, u trgovini, u uredima; i komunicira se, jasno, ne njemačkom, dominatnom i službenom jeziku carstva (koliko ga god tvrdokorno nametala državna elita u Trstu i Puli), nego se spontano bira jedan od tih četrnaest jezika; a to je dominantni domaći jezik obalnog grada - talijanski. Jednako tako, svi ti mahom proleteri s tmurnih periferija mitteleuropskih gradova, i osobito sa sela, žele što prije postati građani, a ovdje postati građanin znači postati Talijan. I prije agresivne iredentističke nametljivosti, ovdje djeluje neodoljivi šarm mediteranski, fino artikulirana urbana kultura mletačkog nasljedja, te se asimilaciji ne prepuštaju samo kulturološki iskorijenjene, izmiješane skupine dojučerašnjih seljaka i prvih proletera, nego isto tako i gornji slojevi društva.

Piše Giulio Cervani, u studiji o 19. stoljeću (knjige povjesničarskih essaya "Istria, storia di una regione di frontiera"; (Istra, povijest jedne pogranične regije): "U cijeloj istarskoj i julijskoj regiji samo je Trst od minulog stoljeća pokrenuo i ostvario formiranje snažne buržoazije koja se iskazivala kozmopolitskom i što se može reći bez iole krzmanja - ‘talijanskom’. Trst će kroz 19. stoljeće biti snažna tvornica Talijana, ne putem nasilja, nego kroz spontanu asimilaciju... A ta Istra, objedinjena institucionalno i administrativno u sklopu Austrije, ubrzo će iskazati aspekte etničke kompleksnosti lišene izboja mogućih u doba kada se preporodni ideali ‘zbratimljenih’ nacija mijenjaju u postpreporodne nacionalizme, koji se porazno sukobljuju u terminima većina i manjina, tlačitelja i potlačenih...".

Ovdje traje nesmiljena borba za prevlast, za teritorij, i talijanski nacional-kozmopolitizam jednoga Trsta ogleda se, doduše, u elegantnom prihvaćanju Nijemaca, Židova, Grka, Čeha (kada oni preuzmu talijanski jezik, a to čine odreda!),.. samo što isti taj Trst unutar same svoje urbane jezgre "ne vidi" onih stotinjak tisuća tršćanskih Slovenaca, niti autohtoni živalj na tršćanskom Krasu, koji se formira u svome acionalnom urbanitetu, kroz radništvo, ali i srednji sloj, pa i niz kapitalista, veletrgovaca, brodara, bankara... Pivalo se e se cantava a ChersoCres:

"Cara mia Marietta/ Sempre ti amavo/I va noći i va dne/ Na te sospiravo./A te šošpiro e moro,/Draga dušo moja(Quanto ti mi piace/ Lipa mladost tvoja!"

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast