(Foto: Davor Kovačević)
Smanjio se broj dozvola za rad stranim državljanima u Hrvatskoj, prošle ih je godine izdano 17 posto manje nego godinu prije, čime je zaustavljen trend stalnog rasta dozvola stranim radnicima koji je počeo još 2015. godine, a posebno od 2021. kada su ukinute kvote za zapošljavanje stranaca i kada se činilo da se rastućem trendu zapošljavanja radnika iz inozemstva ne vidi kraja. A onda smo prošle godine, izgleda, dosegnuli vrhunac, no broj dozvola za strane radnike se nije smanjio zbog pada interesa stranih državljana za radom u Hrvatskoj, nego zato što smo postrožili zakon.
Shvatili smo, naime, da nam u potrazi za poslom ne dolaze baš inženjeri i arhitekti, nego uglavnom niskokvalificirani radnici za pomoćne poslove u građevinarstvu, a ugostitelji su u sezoni bili toliko očajni zbog nedostatka radne snage da su zapošljavali i one koji nemaju nikakvog iskustva u posluživanju hrane i pića. Zbog toga su upravo građevinarstvo i ugostiteljstvo sektori koji su apsorbirali najviše stranih radnika, uglavnom nekvalificiranih, kao i trgovina, industrija i logistika. Zbog neselektivnog uvoza radne snage počeo je cvjetati posao dovođenja stranih radnika, a agencije za posredovanje pri zapošljavanju počele su nicati kao gljive poslije kiše, u jednom trenutku ih je bilo više od 800, a mnoge su radile na rubu zakona. Zbog toga je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović proljetos najavio »čišćenje« agencija za zapošljavanje stranih radnika i procijenio da ih oko 17 posto neće preživjeti promjene zakona. Trenutno u Hrvatskoj posluju 424 agencije za posredovanje pri zapošljavanju, što znači da ih polovica nije uspjela poslovati po novim odredbama zakona i uglavnom se radi o onima koje su »lovile u mutnom«.
Sve su to bili razlozi da se u veljači prošle godine postroži Zakon o strancima kako bi se ograničio broj stranih radnika u odnosu na domaće, pogotovo u deficitarnim zanimanjima poput onih u turizmu i građevinarstvu, a s druge stane, nastojalo se privući što je moguće više visokokvalificiranih radnika, posebno u IT sekotru gdje stranac može dobiti plavu kartu i ako nema kvalifikacije, ali ima vještine koje dokazuje radnim iskustvom. Zakonom o strancima poslodavcima je, pak, nametnut čitav niz obveza prilikom zapošljavanja radnika iz inozemstva, od strožih pravila za njihov smještaj ili otkaz do novčanog jamstva državi u iznosu jedne prosječne mjesečne buto plaće u slučaju da odustanu od radnika za kojeg su dobili dozvolu. Malo smo postrožili i kontrole prema radnicima iz Bangladeša – iako Hrvatska službeno ni prema jednoj zemlji nije zauzela stav po pitanju radne nsage – jer se primijetilo da ima dosta onih koji se prijave za rad u Hrvatskoj, a završe negdje drugdje.
Tako se nastoji stati na kraj neselektivnom, gotovo nekontroliranom uvozu stranih radnika koji je jedno vrijeme, a posebno nakon ulaska Hrvatske u EU, bio jedino rješenje za popunjavanje radne snage koja je mahom otišla u razvijenije članice Unije. Od 2011. do 2021. godine Hrvatsku je napustilo 400 tisuća stanovnika ili njih deset posto, i to mladih, najpotentnijih i radno sposobnih koji danas hrane Hrvatsku doznakama iz inozemstva koje su veće od stranih ulaganja i čine nam više od 7 posto BDP-a. I strani radnici šalju novac svojim obiteljima, no doprinos hrvatskih doznaka iz inozemstva višestruko ih nadmašuje pa smo danas prvi u Europi po suficitu priljeva uplata iz svijeta u odnosu na odljev doznaka u druge zemlje.
Strani radnici nam nisu potrebni samo da bi radili poslove koe mi ne želimo ili za koje nedostaje radnika, nego i da bi nam spasili mirovinski sustav koji više nema tko puniti. Današnji mirovinski model posložen je još u vrijeme njemačkog državnika Bismarcka, u drugoj polovici 19. stoljeća, odnosno u vrijeme kada je bilo puno više djece i mladih, a malo starih i nemoćnih, pa današnja demografska kriza i kriza tržišta rada proizlaze upravo iz tog međugeneracijskog sustava jer mu se promijenio trend – previše je umirovljenika, a premalo zaposlenih. Tako da danas ne možemo bez stranih radnika, a ni oni bez nas.