PIŠE ROBERT MATTEONI

Nedjeljne matineje pred "Nedjeljno popodne"

Božo Sušec / Robert Matteoni (Snimili Boris Kovačev Cropix / Milivoj Mijošek)

Božo Sušec / Robert Matteoni (Snimili Boris Kovačev Cropix / Milivoj Mijošek)


Ima tome godina, što ćete, idu one po svome, kad me nazvao stariji kolega, prema kojem sam imao oduvijek veliki respekt. Vjerojatno je osnažen time što sam ga doživljavao u eri tinejdžerskog odrastanja, kada je počela njegova zvjezdana faza na televiziji Zagreb. Božo Sušec mi je često govorio o tome koliko voli doći u Istru. Još od vremena bivše države, a ne tek u protekle tri dekade hrvatske samostalnosti, kada su hedonističku stranu života na najvećem poluotoku otkrili mnogi slavni ljudi iz svijeta, odnosno poznate osobe iz hrvatskog života. I preselile, dijelom ili potpuno u Istru.

Zula i Teo

Upoznajući osobno Sušeca seniora, kasnije i njegove juniore, također novinare, Sašu i Sinišu, potvrdilo mi se kolika je njegova intelektualna širina. Jer uvriježeno je odavna mišljenje kako su sportski novinari ograničenih znanja. Možda taj stereotip više paše novim vremenima, ali u ona stara vremena, bili su to većinom old school znalci. Informirani, načitani, uvježbane dikcije, fonetski potkovani. Božo Sušec je prije pedeset godina ušao u svijet sportskog novinarstva i to kao pomoćnik legendi kakav je bio Mladen Delić. Ondašnja sportska redakcija TV Zagreb bila je moćna, uz njih još sjajni Boris Mutić, nešto kasnije Slavko Cvitković i posebni Vladimir Anzulović. O kojem mi je Mate Parlov u više navrata pričao kroz neke satirične zgode. Jedna od tih bila je kada je Zula, kako su ondašnjeg novinara TV Zagreb zvali od milja, prenašajući jednu utakmicu Trofeja Jugoslavije iz Poreča, uspio privući Parlova da bude nakratko gost u eteru.

"Ovdje s nama je i velikan našeg boksa, jedinstveni Mate Parlov. I dragi Mate, dođe mi spontano pitati vas, od kuda vi na nogometnoj utakmici mladih momčad?".

Mate je, naravno, bio direktan. "Ha čujte, pa vi ste me pozvali".

Kad god mi je Teo pričao tu epizodu, uvijek se iskreno smijao i zabavljao. Anzulović je bio poznat po gafovima, ali je unatoč tomu bio prilično popularan. Ljudi su te njegove kikseve, pod egidom "smotanosti" držali simpatičnim. No, Zula je bio vrlo pametan tip, kazali su mi svi koji su mu bili bliski i imao je ogromnu ljubav za košarku. Zato je, uz Mirka Novosela, bio ključni čovjek koji će finiš ere Lokomotive usmjeriti u formiranje moderne Cibone i početak njene izvanredne natjecateljske i ine moći. Svoju strast prema košarci je od 1987. godine pretvorio u posao, napustivši posao tv komentatora. Činilo mi se nekad neshvatljivo, obzirom da smo mnogi kao djeca maštali biti na mjestu Delića, Sušeca, Mutića i ostalih.

Avangarda iz '73.

U jednom od naših druženja Božo Sušec pričao mi je o svom životu, kako je kao klinac s roditeljima iz Zagreba odselio u Skoplje, gdje je otac, liječnik i sveučilišni profesor, otišao zbog posla. Nakon potresa, 1963. godine, ubrzo je uslijedio njegov povratak u Zagreb i studiranje na političkim naukama. No, dok smo pretresali sve njegove sportske priče i doživljaje, što po meni zaslužuje i ukoričenje, kao jedinstveno svjedočanstvo jednog dugog profesionalnog vremena, potaknuo sam ga da pričamo o izvan sportskoj temi. "Nedjeljno popodne".

Kad je krenula, ta je emisija na Televiziji Zagreb bila senzacionalna novost. Uštogljenom televizijskom programu, stereotipnim formama, ondašnji ideolog i glavni autor Nedjeljnog popodneva, Saša Zalepugin suprotstavio je mozaik strukturu četverosatnog programa. Iz današnjeg kuta to bi djelovalo kao crno bijeli i nijemi film, ali u 1973. godini bila je to avangarda. Pogotovo što su nedjelje tog vremena bile sasvim drugačije od nedjelja ovog vremena. Ako ćemo po aktualnom pitanju nacionalne rasprave treba li dopustiti ili ne rad nedjeljom, podsjetit ću da je i tada bilo sličnih hoćemo-nećemo. Bilo je razdoblja kada se radilo, pa razdoblja kada su butige bile zatvorene, pa onda faza kada je nedjeljom bilo friškog kruha, pa faza kada su uglavnom "butežini", mali kvartovski dućani radili, ali prodavali, recimo, kruh od subote. U mojem susjedstvu tada je Ishrana (Puljanka) imala dućan iza današnje Cinderele, gdje je šef bio Lučano Brljafa. S kojim sam ubrzo kliknuo jer je obožavao nogomet, odnosno NK Istru. Lučano, uvijek lijepo "po talijanski" odjeven, nije volio radnu nedjelju i uglavnom je samo svraćao vidjeti je li sve u redu. Kad bismo se sreli, pozvao bi odmah sa strane, gdje su u staklenim posudama bile različite karamele, pružio par njih i kazao, "demo sula partida, oggi". Kakav pravi strastveni navijač Istre, jedan od mojih omiljenih likova djetinjstva u kvartu ponad Koparskog naselja.

Kad smo otkrili strast gledanja "Nedjeljnog popodneva" gotovo da se više nismo odvajali od televizije svih tih 4 sata. Red informacija, red reportaža, gostiju, domaći glazbeni gost, pa onda posebni gušt gledanja inozemnih video spotova. U to vrijeme bilo je to posebno jer nisu bile baš dostupni popularni glazbeni brojevi, a spotovi su postajali atrakcija. Kad se sjetiš plave i crne iz ABBA-e…

Od prvog dana "Nedjeljnog popodneva" obožavao sam viceve koje je s barske stolice, uz čašicu, pred publikom, pričao Dave Allan. Kao i skečeve komičara Bennyja Hilla, čiju sam kuću 1996., u centru Londona, otišao prvu obići nakon prvog posjeta Wembleyu.

Bile su to posebne nedjelje, valjda i zato što su pratile godine odrastanja, i to u vrijeme kada je život oko nas bio sasvim druga stvarnost. Nekako je spontano išlo za nas friške srednjoškolce, jer smo nakon subotnjih zabavnih izlazaka na Korzo, pa u Marelicu ili Uljanik, strogo do 23.30 (uskoro u višim razredima i do 2-3 u Tvrđavu, 33, Verudelu…) strukturirali si prisniju nedjelju s bliskima u obitelji i prijateljima. Mi koji smo se bavili sportom, obično bi u nedjelju kao matineju imali svoje utakmice. Prethodno bi, u eri zatvorenih butiga nedjeljom, po kruh išli u Galižanu kod Capolicchia i do povratka kući smazali jednu od više toplih, senzacionalnih, štruca. Onda bi lijepo na utakmicu, pa potom kući na ručak s obitelji te naposljetku svi uz tv i guštali "Nedjeljom popodne". Ne znam kako vi koji ste imali slične doživljaje toga vremena, ali meni je najveći užitak bio u hladnim zimskim mjesecima, kada je derala bura ili padala kiša, a u toplom malom stanu familija provodila zajedno vrijeme i komentirala NP. Tipična nedjelja, ali realno gledano, to je vrijeme i takav doživljaj "dana za odmor i obitelj" (p)ostalo tek dio memorija. Vjerojatno je mladima i teško razumjeti kontekst tog doba, a kamoli emotivnost vremena.

Sašin odlazak

Božo Sušec, vraćam se k njemu, bio je oduševljen s emisijom "Nedjeljom popodne", a znano je da je on bio jedan od četiri protagonista. Uz Zalepugina, šarmantnu Željku Fattorini i samozatajnog, ali maksimalno profesionalnog suvoditelja Vladimira Levaka. Pričao mi je Sušec kako je to nastajalo, kako se popularnost brzo širila po cijelom bivšoj Jugi, da je gledanost bila i do fantastičnih 70%, te da su kroz godine svoje "nedjeljno poslijepodne" počeli raditi i svi republički tv studiji. Ovaj iz Zagreba, original, išao je od 1973. do 1985. godine i onda je otišao u povijest. Kao što će mnoge stvari koje su obilježile kraj 1970-tih i velike novotarije za naše generacije 1980-tih vremenom postati povijest. Jer svijet se, općenito, od 1990-tih godina počeo drastično mijenjati. Kao da su 1980-te bile priprema i zalet, a onda je kroz posljednju dekadu prošlog stoljeća uslijedio ulaz u prebrzo vrijeme digitalnog doba. Sve teče frenetičnim ritmom i kao da se više ne osjeća taj poseban emotivan fluid nedjelje. Naravno da ne može biti kao nekadašnja u sporom svijetu prošlog stoljeća, ali čini se da čovjek sam sebe danas lišava mnogih zadovoljstva koje je ta nedjelja nekad značila. Ta zadovoljstva nisu bila današnjih dimenzija nametnutih vrijednosti nečeg glamuroznog ili spektakularnog klišeja. Nedjelje su bile posebne jer su nizom malih detalja zajedno činili mozaik životno snažnog dana unutar bliskog kruga ljudi. Mozaik emisija "Nedjeljno popodne" bila je simbolički okvir takvog dana. Svega pomalo u pravoj mjeri za ugodan doživljaj opuštenosti i zabave.

U četvrtak je u Zagrebu sahranjen autor tog projekta. Saša Zalepugin imao je 92 godine i do posljednjih dana života bio je aktivan. I u temelju, kako mi je odavno govorio njegov bliski suradnik i prijatelj Božo Sušec, bio je pozitivac. Odavno su ga udaljili od proizvodnje programa, valjda kao simboliku da kreativni ljudi koji šire pozitivu, i ne funkcioniraju na negativi prema svemu i svakome, nisu dobrodošli u tzv. modernim vremenima. Zato valjda i 50 godina kasnije raspravljamo o tome što raditi s nedjeljom. Saša Zalepugin i njegovim tim, u određenoj fazi naših života, oplemenili su nam doživljaje nedjelje. Vrijedilo je to zabilježiti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini