PIŠE VANESA BEGIĆ

Drukčije ne može

Vanesa Begić (Snimila: Adriana Tošić)

Vanesa Begić (Snimila: Adriana Tošić)


Predugo traje. Eto, prošlo je već više od deset mjeseci otkako živimo kako živimo, a za pet tjedana bit će točno godinu dana otkako je tijekom jednog vikenda krajem veljače sve to počelo u Italiji. O talijanskom pacijentu broj jedan napisane su stranice i stranice, studije i studije.

Mislili smo, trajat će par tjedana, bit će od svega "tresla se brda, rodio se miš". A umjesto miša, rodio se lockdown. Distanciranje, mjere, dezinfekcija, online nastava i sve drugo online, postali su naša svakodnevica. Životi su se promijenili, uvelike. Najvažnije je preživjeti, i onda će valjda jednog lijepog dana, ako ne i prije, sve doći na svoje.

Svakome nešto nedostaje, a ljudi, umjesto da budu solidarni u muci i nevolji, nerijetko ne uspijevaju shvatiti nečije prioritete. Brojnim sportašima, uključujući i najmlađe, fale treninzi, ona radost treniranja, suze i smijeh zbog poraza i pobjeda. Plesačima fali ples u pravom smislu riječi, srčano, veselo, blisko. Nekome fali fitness, nekome večernji izlazak, nekome kulturni sadržaji bez maske i distanciranja, nekome kafić, pravi ručak ili večera u restoranu. No, neki se hvale na društvenim mrežama da im ništa ne fali i da su sada pronašli iskrenu sreću u kućnim radostima. Sada su stvari kakve jesu, tješimo se da ni drugdje, na ostalim paralelama i meridijanima, nije bolje. Za nekoga će to biti nešto minorno, ali za one koji žive umjetnost ili sport - sve.

Djeci bi svakako bilo korisno da treniraju vani, da čeliče tijelo i duh i da se malo udalje od laptopa, tableta i ostalog, da upravo to kretanje i zdravi sport budu "asovi" protiv korone. Nadajmo se da će do svega toga čim prije doći.

Možda će se sada više cijeniti važnost znanosti, vrijednost liječnika, kemičara, biologa i shvatiti koliko naš povratak normalnom životu ovisi upravo o njima, te da kemičari i biolozi nisu tek neki ljudi koji mućkaju epruvete. I možda će sve više učenika željeti upisati upravo takve studije, nadajući se karijeri u laboratorijima… Možda će se uvidjeti da su ti ljudi, najčešće bezimeni, rijetko spominjani, koji mjesecima rade bez prestanka, oni o kojima ovisi naša budućnost, a ne neke VIP osobe iz svijeta glamura koje su bile uzori tinejdžerima i koje se stalno fotkaju.

Kada smo već kod škole - opet online, osim za najmlađe, i opet polemike. Dok s jedne strane neki roditelji najradije ne bi pustili svoje dijete u školu sve dok ne dođemo do 0 zaraženih, barem u cijeloj Europi ako ne već na svijetu, drugi su ponovno na rubu živčanog sloma - opet online, objašnjavati, biti učitelj, djeca se svađaju zbog interneta, pada mreže, treba sve to višestruko kontrolirati, kako im objasniti, pa dijete je sramežljivo, neće pitati nastavnika, treba biti i učitelj i informatička podrška, tehničar, sve.

Učenici su, kao i studenti, unatoč najboljoj volji pojedinih profesora i tehničke podrške, trenutno u cijelom svijetu zakinuti za štošta. Nema one prave prakse, kao tijekom normalnih vremena, nema konfrontacije, živog susreta, za studente umjetničkih akademija daleko su manje mogućnosti nastupa uživo, osjećaja nastupanja pred publikom, nije isto online svirati, plesati, glumiti, bez povratne reakcije publike. Nema pravih natjecanja, nema školskih izleta, ekskurzija, maturalaca, posjeta raznim institucijama, putovanja diljem zavičaja, nema puno toga što su ranije generacije imale, jer se jednostavno - drukčije ne može.

Kako će sve to izgledati kada jednoga dana krene normalan život? Hoćemo li naučiti, stvarno i dugotrajno, cijeniti sve što smo imali, ili nam niti ova najgora životna škola neće pomoći?

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini