Piše Milan Rakovac
Ptica koja pjeva nad nemoći
Ilustracija (Pexels)
"Svaštara" je djelo koje ima zadatak da nas što više približi pisanju i samom autoru.
U njoj nema puno mozganja i teških priča.
Ono što je čini posebnom su rane ideje, tekstovi napisani njegovom rukom, crteži, telegrami, kao i razglednice koje je pisao svom sinu. To je najemotivniji dio.
Kroz sve to možemo ući u glavu Duška Radovića, bolje ga upoznati, ali i osjetiti kakav je otac bio.
On nam stavlja do znanja da svi pjesnici moraju pisati svaki dan i nije bitno da li će to što napišu ili nacrtaju bitno nešto značajno. Poanta je da se njeguje.
Nije dovoljan samo talent, već trud i rad. Svaki red je korak ka spoznaji sebe.
Svi koji vole Duška neka udome ovo blago, neće se pokajati.
Knjiga mala, na samo 150 strana,
od nje vas neće boljeti glava,
svaka strana ima svojih mana,
ali srce toplo i duša puna,
su preporuka.
SONET NA SONET
Gustavu Krklecu
Tešim se s tobom: nestanak je sreća!
Al još te vidim gde veselo traješ,
s razlogom tajnim kako se još maješ
sred ovog trošnog sveta, ovog smeća.
Dok čitam, veljače sedamdeset prve,
Rekvijem tužni iz -eset devete,
slutim da negde čučiš kao dete
i halapljivo kupiš slatke mrve.
O, lukava varko! Zar da svako usni
sa tvojim stihom na uveloj usni:
"Nestanak je sreća!... Nestanak je sre-"...
A ti ćeš živeti, gledati, disati,
ljubiti, krasti, piti i pisati
i nestati... nikad, a možda i pre!
EPISTOLA U STIHOVIMA
Dušanu Radoviću
Dušane, jeste: pjevam, pijem, pušim,
a ponajviše bogu kradem dane,
i tako kule niz kotare rušim,
i tako liječim neprebolne rane.
Moj Radoviću, od dima se gušim,
pod samim sobom siječem zelen-grane,
i poput panja kvrgava se sušim;
u crnom jatu znamen bijele vrane.
Al nisu varke to, što činim svjesno,
ni sanje krhke, nit dvorci u zraku.
Meni je, dragi, u tom svijetu tijesno.
Pa sad u gužvi, metežu i mraku
sam sebi stvaram božanstvenu zamku:
nestanak kao - gutljaje na slamku.
EPISTOLA NA EPISTOLU
Gustavu Krklecu
Život je opaka navika i ko se
tom poroku oda izlečiti se neće...
Od neizlečivog života razbolelo se tvoje srce,
i nema mu spasa - živeće!
Bolovaćeš, dobri moj, kao vrutak
večiti što diše u paprati
i brusi belo ogledalo, belutak,
za sunce, od iste bolesti što pati.
Život je groznica kamena, vatra
te groznice, bolest mrtvog sveta.
Mrtvo nebo mrtvim očima posmatra
bolesnika sa praporcima soneta.
Ima glavu, šešir, cvet za šeširom —
prkosan Krklec pred mrtvim svemirom!
VELIKA TRAMPA
Dušanu Radoviću
Šeret si, Duško, - ne znam tko je veći
te mene nađe da mi pamet soli,
gdje mlad i nejak ne umijem reći
šta me, ni zašto, niti gdje me boli.
Vitezi nekoć (ni mrtvi ni goli)
il rogovi u zakrpljenoj vreći —
mi smo u ovoj jada punoj doli
sanjari bivši o budućoj sreći.
Al nevrijeme je. Pljušti teška kiša,
i slon se skriva u rupu od miša,
dok crni barjak vijori vrh svijeta.
No kad se bura ponad krova stiša,
dat ću ti svoje "praporce soneta"
za jedan vijenac paprika iz Niša!
TRAMPA NA TRAMPU
Gustavu Krklecu
Natopljen suzama truli stari pliš.
Sve ruže su mrtve. Umoran je Grič.
U poslednjoj noći poslednji šišmiš
proklinje života šund i smrti kič.
Još ti, u toj noći, s jednom nadom bdiš,
da u Nišu raste životvorni bič.
Al, avaj!... Nije Niš što bejaše Niš!
Elektronika — da! A paprike — ič!
No kad nas život zamori prisustvom
straha i smrti, i sa tim iskustvom
nov sonet prhne kroz vremena kavez...
Tebi, sa pravim bratskim čuvstvom,
mog Niša Socijalistički savez
daće orden-tranzistor, sa uputstvom.
PROLJETNI HEPIEND
Dušanu Radoviću
Dušane, hajde da svršimo čarku.
Dosta je bilo sumornih soneta.
Gle, Zelen Juraj livadama šeta,
a lahor s mora ljulja našu barku.
Otkrij još koju čaroliju svijeta,
bezbolni čemer ili vedru varku,
i neka jaglac iz tvog gaja cvjeta
i u mom malom, zagorskom šumarku.
Krčimo stari put i novu stazu,
uzalud tražeći djetinjstva oazu,
jer za nas samo jedan zakon važi:
Pij, pjevaj, sanjaj, skitaj se i traži.
A što se tiče sroka ili rime:
nit zime za me, niti za te - zime:
(Alejkum selam, stari pobratime!) No, uz ovu epistolariju, još samo malo poezije u prozi Daše Drndić:
CALDARIUS
Tako smo Leilu, koja je kao gluva kučka bazala Rovinjem prizivajući potopljena vremena, pozvali na moj ratatouille i na Adinu rožadu, spustili su se i naši "crveni" Talijani, Sergio i Elena, vjetar u vrtu blago je pirkao, čiope su nagovještavale kišu, pričali smo o najnovijim filmovima, pa o Thomasu Bernhardu i Robertu Walseru, onda malo o Ignazu Semmelweisu, malo o Garšinu i Zweigu, Elena o još nekim psihijatrijskim slučajevima, jer Elena je psihijatar i u svojim smotuljcima, što u glavi, što u prsima, čuva čitavu galaksiju ljudske boli, ljudske tuge. Njen Sergio pričao je o bolonjskoj ljevici, jer Sergio je bolonjski ljevičar, miješali su se jezici, točilo se vino, onda sam rekao, Leilin otac ima Hitlerovu značku.
Sergio se nasmiješio i kiselo zaključio, To je m?ra, generacije mrtvih pritišću um nas živih. Kaže Marx.
Onda je pala kiša. Strašna, diluvijalna kiša. Niz Bregovitu krenula je bujica mutne vrtložne vode, a pijana Leila doživjela je srčani udar.
U vrt se spustila velika snježnobijela ptica veličine galeba, ali to nije bio galeb, galebi su proždrljivi i kriješte, ova ptica kraljevski je ušetala u našu sad već mračnu konobu noseći na krilima svjetlost, neku nebesku ljepotu. Caladrius. Bio je to mužjak, jer imao je narančasti kljun na kojemu je treperilo malo sunce. Imao je narančaste noge, za razliku od ženki, čije su noge crne i čiji su kljunovi crni, pa na njima ne titra sunce, nego smrt. Imao je, taj caladrius, oči poput zifta, iz kojih su sijevale munje.
Caladrius je podigao glavu prema stropu i - zapjevao. Bila je to istovremeno pjesma radosti i pjesma tuge, čudna pjesma, uznemirujuća i zagonetna. Došetao je do obamrle Leile i popeo joj se na prsa.
Legenda kaže da ako caladrius odvrati glavu od bolesnika kojemu priđe, bolesnik će umrijeti; ako zastane i dugo ga gleda u oči, caladrius u sebe upije bolesnikovu nemoć i ponese je visoko iznad oblaka, gdje se ta nemoć, ta bolest, rasprši u milijun čestica. Bolesnik će tada ozdraviti.
Caladrius je ptica predskazanja, proročansko biće neosvojivih divljina. Legenda također kaže da je pjesma caladriusu život, on pjeva kad je tužan, pjeva kad je ljut, pjeva kad je uplašen i kada voli. I kad izgubi svog para, svog kompanjona, svog druga, caladriusa obuzima golema tuga, on pjeva i zauvijek ostaje sam. On na sebe preuzima tuđe grijehe.
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
