GROMAČA

Sprid očih ti stina i vris i drača,

je suša, teplina i niš te ne uhladi;

kus grote za pas ti je proti gladi,

i kamik po kamik u nebo gromača.

Smokva i guc vina ter ča, ter smo mladi,

zidić lipo zidaj, na miru ud oka,

ugrajica jur crlena i nego dimboka;

pak u nju batvo zielja i uliku usadi.

Z gromače se vidi nan Istra široka

i palaci Bieča, turni Benečije;

na krkalo gori si dvigni utroka

da tu lipost vidi pak da se nasmije,

da zna, kad si star, di je gospodar,

mrež gromač mu sunce, i sve najvridnije.

"Padaju mi ruke" (od nemoći, by Indro Montanelli). Ne znam više, na momente, što činiti kad nemaš što pročitati, pa i kod slavnog mlađeg romansijera (s ovih strana balkanskih) nađeš pučkoškolsku sintaksu i polupismeni vokabular; a kamo li što činiti s novinama, u kojima možeš čitati samo prognozu vremena i televizijski program? Dovraga, naravno da novine propadaju, kada graniči s heroizmom (vidi: Bocca) normalno, pismeno obavljanje svoga posla, a većina novinara raspreda budalaštine o elektronskim izumima, automobilima, nogometašima i manekenkama. Naprosto, ovo je NEPISMENA KULTURA, bolje rekuć, KULTURA NEPISMENIH, i zbilja je strašno za cijele generacije koje su znale da treba ZNATI raditi posao koji radiš!

I tako, mi koji smo navikli čitati dobro štivo (žurnalističko ili literarno, svejedno), tu i tamo nađemo nešto za se (meni osobno ostaje L'Espresso i The Guardian, ali žao mi je što nemam dobrog domaćeg štiva!), moramo se vraćati starom štivu, ili probati sreću na tim Portalima; Jesus Christ Superstar, čega tek sve ima u toj elektronskoj "pismenosti": cijeli jedan ogromni stupidarium i kolekcija manijaka koji ne znaju što bi sa sobom, pa onda (anonimno, naravno) pljuju po svemu i svima.

Moram malko literarizirati. Jer negdanji predsjednik Slovenije Turk reče jednom u Vilenici cijeli verbalni essay, spajajući dobitnika nagrade Vilenice Claduija Magirsa koji povezuje dvije crne točke Europe - Schwarzwald (Crna šuma) i Crno more, s dobitnikom Dževadom Karahasanom iz "Tamnog vilajeta" (Tamne zemlje): Bosne i Hercegovine...

Vilenica, špilja u kojoj obitavaju vile, krasnog li toposa! Neprimjereno, kao i obično, moram ovdje ispričati kako sam uveo u Vilenicu mladog hrvatskog pjesnika i filozofa, Marka Pogačara (slovenskog porijekla, inače po kulturi tipičnog Splićanina, Mediteranca): Marko, velim Pogačaru - sjajnom sudioniku Foruma Tomizza - Vilenica je zapravo fojba, velim, kraška jama; Fojba, veli Marko, ONA FOJBA; da, kažem I ONA FOJBA, silaziš kao u pakao, kao u smrt, svjetlo se polako guši, raste u žilama hladnoća, u kostima vlaga, u živcima neopisiva atavistična jeza, ali kad dođeš do Danteovog dna, preobrazi se strava u čudnu, pogansku mističnu metaforiku, odjednom se pred tobom otvara čarobna pećina, kao stvorena nekom majstorskom rukom koja dobro zna zakone prostora, arhitekture, skulpture - eto to ti je Vilenica. Djelo hirovite prirode ili pak božanskog hira, kreativnosti: Kanda, OK, ako smo već u paklu, hajmo ga malo uljepšati.

Vilenica je odličan izum slovenskih književnika, a jedan od glavnih ideatora međunarodnoga susreta pisaca, i nagrade Vilenica (namijenjene samo autorima izvan Slovenije!), jest i veliki slovenski pjesnik Veno Taufer. Prego la brillante Chris de meter i versi de Taufer in sloven: "Od povsod do povsod volčji molk/ Vukovar, Vukovar, Vukovar" – De per tutto fin a tutto, el silenssio del lupo/ Vukovar, Vukovar, Vukovar (ossia Lupone, perche Vukovar vol dir La Citta del lupo, Vuk – lupo in croato (serbo) var – citta in ungherese...

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Kontroverzni proces humanizacije i dehumanizacije
• Moć stereotipa
• Vergerije je bio svuda, sa svima i protiv svih