Druga polovica 1970-ih i prva polovica 1980-ih, više manje. Naše generacijske godine tinejdžerskog sazrijevanja, otkrivanja svijeta oko nas, đačko doba (pre)puno događanja i intenzivnih emocija, doživljaja za cjeloživotna sjećanja i evociranja. Vrijeme senzacionalnih »novih« glazbi, ritmova, đireva, puno slobodnijeg funkcioniranja, odijevanja, uzbudljivih svakodnevica.

Jedan je filozof prije 20-ak godina, pričajući o tim svojim vremenima kazao otprilike slijedeće.

- Ljudi ulaskom u srednju dob i potom sve više prolaskom godinama pričaju o prošlosti s velikom nostalgijom. I meni se činilo da je u moje vrijeme, sada kada sam stariji, sve bilo ljepše i bolje. Onda sam primijetio da i brojne generacije poslije moje govore isto, iako su im svakodnevice bile drugačije.

Tako sam zapravo shvatio jednostavnost životne zbilje. Ulaskom u više-manje srednje godine počinje doba u kojem će se stalno njegovati nostalgija prema mladosti. Svijet oko nas i njegove promjene s time zapravo imaju manje veze. U korijenu osobnih evociranja uvijek će biti samo žal za mladim godinama i sve ono što one donose.

Odavno sam shvatio da svaki čovjek ima svoju nijansu shvaćanja života i svakodnevice, čak i unutar okvira ključnih zajedničkih postavki. Danas, na primjer, živimo svijet digitalne tehnologije, preuzela je inicijativu naše igre u svakodnevici. Svi smo uglavnom njeni podređeni suigrači, a unutar tog zajedničkog okvira, svatko za sebe tumači što mu je važno ili nije u korištenju tog tehnološkog drila. Nekada je to sve bilo drugačije, ne kažem bolje i ljepše, ali iz mog kuta gledanja drugačije u boljem kontekstu.

U danu kada možda čitate ovaj tekst, a to je 21. ožujak, još iz osnovne škole dobio sam odrednicu tog datuma rođenja. Večer prije mama je kupila karamele, čokolatine, napunila dva smeđa škartoca, da bi ujutro počastio u razredu. Jedan od običaja vremena, u kojem smo još nosili kutu, platnene papuče, bili »pristojno podšišani« te djelovali skoro isto. Govorili su nam tada, koji smo tog dana došli na svijet, kako je to i prvi dan proljeća te se napokon priroda budi, sve postaje zelenije, dani postaju duži i s puno sunca, toplije je i skidaju se »teški« kaputi, jakne, džemperi. Odlazilo se na šetnje u prirodu, najčešće u Šijanu, na Kaiserwald. Tamo, u Carskoj šumi, koja je nekad bila omiljeno izletište austrijske elite nastanjene u Puli, mi smo kao klinci imali svoj dan škole, dan proljeća, druženja, s puno igara, dobrog raspoloženja i stvaranja posebnijih memorija.

Kad se prelazilo u đačko doba, koje je barem iz ovog odmaka gledano, zbilja najbezbrižnije doba života, iako je tada izgledalo ono baš naporno, složeno, intenzivno, turbulentno, prerastalo se u ono što će biti kasnije naša osobna odrednica. Srednja škola značila je sazrijevati, od statusa klinaca prema onom »mladima« i sve dobro što donosi. Jedna od tih emocija koja nas je sve intenzivno držala, bio je đir na Korzu. Nezamisliv dan da se ne dođe u dnevni boravak grada, oko 12-14 kada je netko završio, ili se pripremao ići na, nastavu. Nezamisliva večer ako se u đireve gore dole nije došlo okvirno od 19 do 21 sat. Lijepa naša gradska storija, uz izvanredna punjenja trga ispred kina Beograd i Mliječnog Vesne, za pretpremijere od 22.30, s bijelim škartocima slatkiša iz Krašove trgovine preko puta Korza. Uz te zajedničke okvire svatko je onda imao svoj drugi đir. Onaj kojem sam se od malih nogu priklonio bio je sportski đir. Uh, koliko nas je tada bilo u dvorištu naših uljanikovih zgrada, na igralištima škole, čekalo se na red, po hijerarhiji, stariji su imali prednost. Neki prirodni slijed, kojeg shvatiš tek onda kada ti postaneš starija generacija, pa iritiraš mlađe koji čekaju.

U srednjoj školi već je vrijeme kada se trenira u klubu, ali i intenzivno prate sportska događanja. Nogomet nedjeljom na Gradskom stadionu s 3-4 tisuće ljudi vrlo dojmljivog ambijenta, iako s jednom tribinom, »napornim« topolama koje su mučile posebno one s alergijama i stajanjem dva sata uz najjeftiniju cijenu. Dvoranski sportovi subotom, u Pattinaggiu, s 1-2 tisuće gledatelja koji su stvarali veliku buku. Nedjeljom prijepodne boks na stadionu malih sportova, gdje je danas parkiralište Drosine, nekad i ispred zapadne tribine stadiona. Tisuće gledatelja, atmosfera čudo.

Onda su tu bile i rukometne utakmice, muški i žene Arene, kluba koji je tih godina imao lijepi i funkcionalni (montažni) dom podno pomoćne (lijeve) tribine stadiona. Svlačionice, društvena prostorija, klupski ured i važan osjećaj »samostalnosti« kluba, status kojeg se Arena morala odreći jer je u općem valu promjena kroz godine, rukomet »igrao« u Domu mladosti (sportova), a njihov je dom srušen. Posljedica gradnje nogometnog centra Drosina, koja Areni objektivno nikad nije kompenzirana. Rukomet živi s mnoštvom kolega sportova u Domu Parlov, stiskajući se u satnici korištenja koja ne može zadovoljiti nikoga.

Kako starimo i sve manje doživljavamo rođendane na »onaj način« tako si i površno tretiramo dan koji je iznova simbolički označavao buđenja prirode, toplije i ugodnije vremenske prilike, gdje god i prva kupanja u moru. I tako onima iz 21.3. uzeli taj dan kao početak ljepšeg. Proljeće, kažu stručnjaci, počinje 20. ožujka. Dakle, ovog četvrtka, od 15.46 sati sve se budi. Nisam znao da je posljednje proljeće s početkom 21. ožujka bilo 2007.godine! I da će prvo slijedeće, u istom datumu imati početak 2101. Zašto? Zanimljiv članak u VL-u pojašnjava.

- Ključ problema leži u jednostavnoj, ali presudnoj činjenici: Zemlji nije potrebno točno 365 dana da obiđe Sunce. Tropska godina, odnosno vrijeme potrebno da se Sunce vrati na istu točku na nebu, traje otprilike 365 dana, pet sati, 48 minuta i 45 sekundi, odnosno oko 365,2422 dana. Naš gregorijanski kalendar ima 365 dana, što znači da svake godine trenutak ekvinocija kasni za otprilike šest sati. Zbog tog nakupljenog viška, datum se polako pomiče. Primjerice, ako je jedne godine proljeće počelo točno u podne, sljedeće će godine započeti oko 18 sati, a one iza toga oko ponoći, čime se već prelazi na idući dan. Upravo taj pomak objašnjava zašto datum nije fiksan.

Dodatno tumačenje otkriva i zašto imamo prijestupne godine.

- Kako bi se spriječilo da kalendar potpuno ispadne iz sinkronizacije s godišnjim dobima, uveden je mehanizam prijestupne godine. Svake četvrte godine veljači se dodaje jedan dan, 29. veljače, čime se kalendar »vraća« unatrag za otprilike 24 sata. Taj skok unazad kompenzira nakupljeni višak od prethodne tri godine. Međutim, ni to rješenje nije savršeno. Dodavanjem cijelog dana svake četiri godine zapravo se ispravlja malo više vremena nego što je potrebno, stvarajući novi, manji nesklad. Zbog toga je pravilo prijestupnih godina dodatno usklađeno: godine djeljive s 100 nisu prijestupne, osim ako su djeljive i sa 400. Zato je 2000. godina bila prijestupna, ali 1700, 1800. i 1900. nisu.

Tako ide i 2026. - današnje vrijeme, koje je, neovisno o generacijama, realno bitno drugačije nego nekad. Ne treba ići u 1900-te, jer drastične promjene doživljavaju se već unutar prve četvrtine 2000-ih. Ne samo zbog spomenute digitalne transformacije. Godišnja doba meteorološki više nisu ista. Marčanske bure više nisu istih ritmova i trajanja. Kiše padaju kao u Londonu. Gotovo pa više nema potrebe za proljetnom garderobom. Nekad je to bio postupni prijelaz, sada je nakon zimskih jakni odmah ulaz ljetne mode. Doduše, miješaju se doba intenzivnije, pa se stalno moramo prestrojavati. Pogotovo stariji, koji su uz kostobolje, reume i slične dobne opreme, možda meteorološki brži prognostičari.

No, kažu nam stručnjaci da mladi nisu kao nekad. Sa svih strana počeli su upozoravati da intenzivno raste broj pretile djece, s posljedične ranijim zdravstvenim tegobama. Digitalni svijet ima intenzivne nuspojave, smanjenju koncentraciju mladih, glavobolje, rane probleme s kralježnicom, vratom, očima. Ono što je nulta posljedica, to je odmak jedni od drugih, manjak druženja, neposredne komunikacije, posvećivanje vremena jedni drugima.

U sportskom nam điru, stvari se vrlo jasno mijenjaju. U našoj uvijek »proljetnoj« Puli, punoj zelenila, morskih ljepota i opcija, sa strujanjima sa 7-8 (valjda) brežuljaka, primjećuje se nemir zbog previše sportskog mira. Čitamo o Fondu za sport Županije i tzv. velikim novcima za razvoj struke. Čitali smo i o Zakladi sporta Pule, koja nam djeluje slično kao i najnovija strategija sporta, teorija. Čitamo da Grad Pula nastoji vratiti ono što je dobila od države prije niz godina, a što je zaslugom vrlih upravitelja s Foruma nečinjenjem opet izgubila. Marsovo Polje navodno neće biti Finito kao sadržaj sporta, eto samo da se opet izmoli državu da i drugi put prepuste Puli to područje. Čitamo i da je Gradu dodijeljeno novca iz državnih fondova da se uredi SC Mirna (Pattinaggio) te igralište na Velom Vrhu. Čitamo i o gradnji novih dvorana po osnovnim školama. Možda je zbilja, simbolički rečeno, u pitanju proljetno buđenje za sport i živost u okruženju. Stvari temeljem iskustva godina bolje je gledati optimističkim lećama. No, što kažu mladi, koji su oni koji će nositi dalje ovaj naš mali i unutar skupa veliki svijet? Oni su najvažniji pokazatelj gdje idu karavane bliže i dalje budućnosti.

Šetajući gradom, na mnoštvu igrališta, u više dvoran(ic)a, promatrajući i dvorišta velikih starijih zgrada, kada se još vodilo računa o tom zajedničkom prostoru, nešto posebno nedostaje. I remeti optimizam. Kao da nema (zainteresiranih) ljudi, vreve s mladima, pustoši su i na tribinama osim na Drosini, nema cike i vike u dvoranama, nestao je Korzo.

Sutrašnjica? Nadajmo se da će ove nove storije oko fondova, (za)klada, strategija i »vike« oko pretilosti izazvati razna sportska (posljedično zdravstvena-preventivna) proljetna buđenja. Kao nekad. Slijedećeg prvog proljetnog 21.ožujka, 2101. moći će se podvući crta uspješnosti.

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Pravi akteri grada