PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Stručnjaci za sve

U poslovnom svijetu uvijek najniže rangirani likovi najbolje znaju kako se vodi tvrtka, ali i kako se najlakše završi fakultet, iako im je u realnosti problem bila i večernja škola

Ilustracija (foto: Pixabay) / Helena Mostarkić Gobbo

Ilustracija (foto: Pixabay) / Helena Mostarkić Gobbo


Ne mogu doći k sebi od divljenja kad pogledam okruženje u kojemu živimo. Ne mogu se načuditi zašto smo u tolikim dugovima kao pojedinci, ali i društvo, zašto nam je zdravstvo na koljenima, zbog čega odgojno-obrazovni sustav vapi za dobrom reformom, radi čega cijene divljaju, kako to da se pojavila inflacija i iz kojeg je razloga uopće izbio rusko-ukrajinski rat?

Kako je moguće da se događa išta loše i da uopće imamo neke neriješene probleme i živimo nesavršene živote? I to baš ovdje, na prostoru koji vrvi stručnjacima svih profila koji znaju i kako treba voditi i gradove, i općine, pa i države, osvojiti trofeje na svim mogućim prvenstvima i zlato na olimpijskim igrama, kako napraviti prave sportske transfere, zabiti gol u pravom trenutku i pravilno suditi sve utakmice po redu. I sve to s pivom u ruci, čipsom u zdjeli i stražnjicom u fotelji totalno razvaljenoj (mislim na fotelju) od vlasnikovog nedostatka kretanja. Uz neizostavnu tipkovnicu, dakako. (A kako drukčije?!)

Tuđi životi

U poslovnom svijetu uvijek najniže rangirani likovi najbolje znaju kako se vodi tvrtka, ali i kako se najlakše završi fakultet, iako im je u realnosti problem bila i večernja škola. U privatnom životu najlakše se odgajaju tuđa djeca, održavaju tuđi brakovi, uređuju tuđi stanovi i okupljaju članovi obitelji čiji nije član onaj koji okuplja. Svi su besprijekorni pedagozi, bračni terapeuti i djelitelji savjeta koje ama baš nikad nitko nije tražio. Najpametniji, najstručniji, najglasniji. U teoriji. I nikako da se prestanem iznenađivati što uz tolike stručnjake ipak ne živimo u potpunom blagostanju na svim razinama.

Ali ono što posebno zabrinjava je količina negativnosti koja se zajedno s uplitanjem u tuđe živote, ne samo globalno obrušava poput nekog neukrotivog vatrorigajućeg višeglavog zmaja s gadnim dalekosežnim plamenim jezicima, nego joj se ne nazire kraj. Kolika bi količina dobrote bila potrebna da barem nakratko ugasi taj razarajući požar koji peče na sve strane, prijeteći da će iza njega ostati samo pepeo?

Profesionalni viritelji preko plota koji, u nedostatku kvalitetnih i vrijednih sadržaja u vlastitim životima, mjerkaju koliko brzo i uspješno raste tuđa trava, maštajući o bacanju otrova na nju, tek toliko da malo požuti kad se već ne može spržiti do kraja, uživaju u tuđoj nesreći i naslađuju se, valjda još samim smišljanjem u svoja četiri zida kako da napakoste bilo kome. Jer, kako drukčije objasniti tu evidentno ogromnu količinu mržnje koja se izgleda, naprosto mora negdje pretočiti? A dok im se misao ne pretvori u kakav zao čin, najčešće poteče poput rijeke posve neopravdanih, pa i neargumentiranih, ali beskrupuloznih, zlonamjernih, pokvarenih, pa i bolesnih bujica riječi, osmišljenih tako da pogode, povrijede, uvrijede, satru, oblate, unište i pokopaju svakoga tko misli iole drukčije od njih samih. A tada to više nije stvar uska četiri zida. Takvo zlo naprosto traži vanjski prostor da pokaže svu raskoš svoje beskrajne izopačenosti i, nažalost, trenutno na svijetu, uz sav ljudski napredak, ne postoji niti jedan alat koji ga može u tom pohodu spriječiti.

Nikada mi neće biti jasno zbog čega ljudi uživaju čineći ono što sebi ne bi poželjeli, pokušavajući na sve moguće načine ne raditi na unapređenju vlastitog života, već isključivo na potkopavanju tuđega. Zašto je nekima toliko stalo izabrati đon umjesto lijepe riječi, nikada neću shvatiti. I drago mi je da neću.

Demokracija

Demokracija - riječ koju na Balkanu neki nisu shvatili uopće, a neki previše doslovno, postala je prav(n)i problem u privatnoj i javnoj komunikaciji. To što ona u svome nazivu predstavlja vladavinu naroda, ne znači da je otvorila vrata i prozore svakoj polupismenoj šuši koja se upravo na nju poziva sugerirajući, pa i gurajući samo vlastite stavove kao jedino i isključivo ispravne. Kod onih koji misle da bi svi morali živjeti po njihovim mjerilima i principima, mogućnosti za ikakav napredak jednostavno nema. No, iako su uteg široj zajednici, takvi ljudi su samodostatni i samozadovoljni do mjere da ih za druge nije briga. Oni su svoj dio demokracije odradili uglavnom virtualnim uvredama, a njezino djelovanje u realnosti ih ne zanima.

Kako god bilo, niti u pisanju, a ni u govorenju u demokraciji, mada zvuči kao paradoks, nema slobode za sve. Ona je dozvoljena tek probranim pojedincima kojima je, uz blagoslov neimenovanih, dopušteno pisati i govoriti što god požele te gomile koja je prisiljena sagnuti glavu, šutjeti i trpjeti volju malih, nikada glasnijih skupina. Dvostruka mjerila su svuda oko nas.

Ali stručnjaci k'o stručnjaci. Njima je svaki novi dan i svaka tema samo još jedna prilika da prospu još ono malo žuči kojom svijet još nije zagađen. Prave vrijednosti nisu iščezle. One su, čini se, umrle i to je realnost. One koje se bore da ostanu na životu već polako ispuštaju prave smrtne hropce odaslane u zrakoprazni prostor beznađa.

Od sada, kada me zaboli glava, ne smijem se nikome ni požaliti na to. Odmah ću dobiti nebrojene poruke, pozive i savjete što probati, kako bol prebroditi i pobijediti jednom zauvijek. Uskoro će sveznajući pojedinci odrasli na oblogama napravljenima od svježeg kupusa i sitno sjeckanog luka, preko društvenih mreža početi (ako to već i ne čine) glasno propovijedati da nam više nisu potrebni ni liječnici, ni bolnice, ni suvremena medicina. Ili me uvjeravati da me zapravo ništa ni ne boli.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of