PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Postoje neki drugi svjetovi

Ne znam je li nostalgija ili činjenica, ali čini se kao da se prevelikom brzinom briše jedna ne samo glazbena era, nego doba svih onih suštinskih, istinskih vrijednosti koje je sa sobom nosio period nastanka svih tih pjesama, a i same pjesme

Prljavo kazalište / Helena Mostarkić Gobbo

Prljavo kazalište / Helena Mostarkić Gobbo


Još je jedan dan došao svome kraju. Ponoć i sati nakon nje uvijek su pravo vrijeme za skupljanje komadića različitih emocija. Na prozorskom staklu zrcali se stolna svjetiljka, a kroz staklo kišom okupana ulica, blijeda ulična lampa i mnoštvo malih kristalnih kapi na bezbrojnom, tek nedavno izniklom lišću. I neka neimenovana tuga, posve nesvojstvena za jednu proljetnu noć poput ove.

Samo zvuk kiše i beskrajna, zaglušujuća tišina koja seže u beskrajnu daljinu, kojoj ni prozorsko staklo nije prepreka. Slika koja bi posve dobro pristajala uz brojne pjesme onih koji upravo postaju samo još jedna u nizu uspomena na dragocjenu škrinju s blagom u povijesti hrvatske glazbe. Slika koja oživljava stih "...napolju hladne kiše padaju".

Nakon 45 godina prestao je postojati jedan od uvjerljivo najboljih i najupečatljivijih bendova na ovim prostorima – Prljavo kazalište. Period je to jednog sasvim zrelog života u kojemu čovjek može stvoriti gotovo sve. I oni su to uspjeli u umjetničkom smislu.

Nadrastali su sami sebe i uzdizali po stepenicama ne samo uspjeha nego i izlazaka iz okvira. I koliko god će otrcano zvučati, uz njihove pjesme su, baš kao i uz pjesme mnogih bendova osnovanih u tom najplodonosnijem vremenu (ne samo u glazbenom smislu), odrastale brojne generacije, spoznavale ili prebolijevale ljubav i mnoge druge životno važne emocije koje su Prljavci uspješno sažimali u svega nekoliko minuta. Duboka poetičnost i sjeta zamotana u plašt čestog mola, a najčešće "a", uz tipični harmonijski slijed, u njihovoj izvedbi je bila i ostala gotovo kategorički prepoznatljiva.

Dovoljno je bilo poslušati, onako pošteno – u miru i tišini – kako uostalom glazbi i priliči, samo klavirski uvod u njihovu neproglašenu himnu "Heroj ulice" i čovjek u jednom trenutku biva odveden u samoću zagrebačkih ulica u okrilju noći, praznih tramvaja, dubokih potraga za sebstvom i čežnji koje čovjeka tjeraju na gotovo grozničavo razmišljanje. Tko nije proživio jednu takvu noć, taj je bio tek napola živ.

Možda je ipak generacijski, a ne tek potaknuto glazbenim ukusom, mada je i ono godinama života (pred)određeno, ali mnogi životi onih koji su stasali osamdesetih i sazrijevali devedesetih, nedvojbeno će ostati zapečaćeni barem jednom pjesmom ili, još skromnije ali ne i manje bitno, jednim stihom kojima su Prljavci dopirali do brojnih, možda i ne toliko srca, koliko umova. Koliko god bile tekstualno jednostavne, o njihovim se stihovima da promišljati i nakon stotinu preslušavanja.  

Teško je tako i generacijski prihvatiti neumoljivost prolaznosti koja mnoge glazbene velikane našeg doba (a i Prljavci to činjenično jesu, što god tko o njima mislio) polako, ali sigurno stavlja u ropotarnicu povijesti koja jednakom brzinom postaje jedna od ladica prošlog vremena. Ipak, sretna okolnost u umjetnosti ogleda se upravo u suprotnome: da djela žive čak i onda kada njihovi autori ostanu tek zapisana imena u jednoj epohi.

Danima i tjednima će se naklapati o razlozima koji se kriju u pozadini ove priče o njihovom razlazu, ali istinskim štovateljima njihovog opusa i konzumentima pjesama koje su odoljele vremenu one ne bi ni trebale, a niti smjele biti važne. Jer nijedan razlog ne može i neće umanjiti glazbenu vrijednost Prljavog kazališta, baš kao što nam ni jedan razlog ne daje pravo da osudimo nešto što se u njihovom zajedništvu stvaralo i održa(va)lo do danas.  

Sve na svijetu ima svoje vrijeme, ali ono što ostaje u nama, onaj osjećaj koji nosimo urezan u svaku poru našeg bića, onu bujicu toplih osjećaja koja preplavi čitavo naše tijelo kad čujemo zvukove i(li) riječi koji nas asociraju na neku osobu, događaj ili razdoblje našega života, teško je nazvati ijednim drugim imenom nego vječnošću. I upravo u tome leži ne samo tajna dugotrajnosti uspjeha umjetnika i njegovog djela, nego i povezanost između umjetnika, djela i publike koja umjetnički rad, u ovom slučaju glazbeno – tekstualni opus Prljavog kazališta, stavlja u primarni plan.

Ne znam je li nostalgija ili činjenica, ali čini se kao da se prevelikom brzinom briše jedna ne samo glazbena era, nego doba svih onih suštinskih, istinskih vrijednosti koje je sa sobom nosio period nastanka svih tih pjesama, a i same pjesme. Kvaliteta rada Prljavog kazališta u potpunosti je neosporna, a doza karizme koju su (pre)nosili teško je nekoga ostavljala ravnodušnim. Imali su neupadljivu i nenametljivu moć pokretanja mase, fluidnost koja se prelijevala u publiku i činila je posve homogenom, čak i kada se radilo o desecima, pa i stotinama tisuća ljudi. Ako ništa drugo, svi pamtimo koncert koji je imao svoju povijesnu, pa i političku konotaciju izuzetno važnu za trenutak u kojemu je održan.

Toga dana, 17. listopada 1989., na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike, a sadašnjem Trgu bana Josipa Jelačića, Prljavci su održali koncert pred više od 200 tisuća ljudi. Zajednička emocija koja je tu noć povezivala njih na pozornici i publiku ispred jedan je od onih momenata koji se dogode jednom i nikad više. U takvom povijesnom trenutku, pjesma „Mojoj majci“ bila je svojevrsni okidač u buđenju nacionalne svijesti pred Domovinski rat, zbog spominjanja pridjeva „hrvatska“. Iako se Prljavci nikada nisu željeli baviti politikom, ipak je domoljublje, uz brojne druge vrijednosti, kod njih bilo poprilično izraženo.

Dokaz je i poslijeratna „Lupi petama“ u kojima se spominju prijatelji koje su neki drugi ljudi „pokrili zastavom i mahovinom“. Opjevane „utakmice nedjeljom“ posve plastično prikazuju odsječenost od predratnog vremena koje je za mnoge još uvijek pojam bezbrižnosti, iskrenih odnosa i tolerancije iznad svega.

Ipak, „postoje neki drugi svjetovi“. Nastavak možda za mnoge od nas neće biti rajski cvjetovi, nego tek praznina u vremenu ispunjena slušanjem gitarističkih soliranja ili prebiranja prstiju po tipkama klavira, tom crno-bijelom svijetu koji nas je od novog vala nasukao na posve suhu obalu na kojoj ćemo tek, poput školjki, prebirati po sjećanjima na zajedništvo koje smo živjeli u mladosti, a sada ga samo sanjamo.

"… da si htjela pobjeći…" Pobjeći od svijeta, vremena i drugih ljudi na trenutke svakako možemo. Pobjeći od sebe – nikada. Čak ni od spoznaje da "postoje neki drugi svjetovi". Ne znamo gdje su, ali znamo da ih možemo potražiti u glazbi i stihovima. Barem na jedan tren ili jednu sasvim običnu, kišnu noć.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater