PIŠE ROBERT FRANK

Pronađite poveznicu između tratinčica, zumbula, bureka, sarme, Tita, Partije, Bleiburga… To je Tomislav Jakić

Jedina ključna razlika između novinarstva onda i sad, razlika koju Tomislav Jakić ne želi vidjeti, u tome je da su mediji onda bili pod strogom kontrolom Partije, autori pod od (auto)cenzurom, a brojne teme tabuizirane. Za (novinarski) neposluh se mogao dobiti ukor, otkaz ili zatvor. Nakon Titove smrti i uoči raspada Jugoslavije, kad je stega popustila, novinarstvo je postalo slobodnije. Od '91. do danas nijedna tema nije bila zabranjena do te mjere da je netko neće obraditi

Tomislav Jakić (Foto: Admir Buljubasic/ CROPIX) / Robert Frank

Tomislav Jakić (Foto: Admir Buljubasic/ CROPIX) / Robert Frank


Nije, naravno, sve u bivšem režimu bilo loše, kao što ni sve u sadašnjem sustavu nije dobro. Svako vrijeme nosi svoje i svako o tome ima svoje mišljenje. O svemu, pa i novinarstvu. Jedno takvo, u HTV-ovoj noćnoj emisiji „Razgovor s razlogom“, s voditeljem i sugovornikom u formi jedan na jedan, iznio je nekadašnji vanjsko-politički novinar ondašnje jugoslavenske televizije s podružnicom, među ostalim, i u Zagrebu. Tomislav Jakić.

U eteru je 70-ih i 80-ih bio faca, zvučao je uvjerljivo, djelovao ozbiljno. Svojim vanjsko-političkim komentarima i intervjuima kreirao je javno mnijenje. Utjecaj televizije tada je bio veći nego danas. Tiskanih medija nije bilo puno, a internet, sa svim silama društvenih mreža i platformi, nije postojao. U ključnim razdobljima Jakićeve televizijske karijere Jugoslavija je bila u Pokretu nesvrstanih, a unutar blokovskih podjela nije bila politički problem ni Zapadu ni Istoku. Njemu je to nesumnjivo olakšavalo novinarski posao. Poanta je da se, kao dio onog sustava, Jakić u HTV-ovoj emisiji s nostalgijom prisjetio tadašnjeg novinarstva koje je, po njegovom mišljenju, bilo kvalitetnije, objektivnije, sadržajnije i otvorenije nego današnje u kojem su novinari, a oni ih posprdno naziva „zaposlenicima u medijima“, „sluge političke propagande s pomanjkanjem osobne hrabrosti.“ Uz to, kao dodatnu kritiku je naveo da su „nespremni postavljati pitanja „zašto“ i stalno ih ponavljati.“

I onda poentira: „Ovo nije moj svijet, odrastao sam u svijetu koji je imao svoja pravila, koja su se kršila, tu i tamo, no postojale su norme, standardi ponašanja, unutar države i među ljudima. Danas je svijet, svijet nereda. Mediji su tada znali, i novinari, koje se teme ne dovode u pitanje: vanjski poslovi i Pokret nesvrstanih,   samoupravni socijalizam, Partija- Savez komunista i Tito. To se prešućivalo, ali sve drugo na kritički način – da, pisalo se.“ Valja tome, povijesne istine radi, pridodati JNA i borce, na što je Jakić, nabrajajući vruće treme od kojih je boljela glava, očito zaboravio. 

Ono ključno što je taj savjetnik bivšeg predsjednika RH Stipe Mesića rekao na HTV-u, uspoređujući nekadašnje i današnje medijsko vrijeme, slobode i novinarstvo, vrhunski je cinizam, laž i zaborav, od čega Jakić pati. Činjenica je kako je Jakić mogao rasterećeno raditi priloge o iračko-iranskom ratu, ratovima u Afganistanu, američkoj politici prema Istoku, ili ruskoj prema Zapadu. Točno je znao koliko daleko može ići, a da ne iritira Partiju s razgranatom mrežom poslušnika u svakoj žilici kompliciranog krvotoka kojim je strujala krv nekadašnjih komunista s vremenom preobraženih u crvenu buržoaziju s palanačkim mentalitetom koji je efektno ismijavao i suštinski razotkrio Radomir Konstantinović. I sam Jakić kaže, naglasimo još jednom, da se u bivšem sustavu nije moglo negativno pisati o Titu i Partiji, socijalističkom samoupravljanju i Nesvrstanima. Dodajemo, opet, i JNA.

I da nećeš, Jakiću moraš postaviti pitanje. "Pa što se onda i o čemu se, kolega Jakiću, u tom vašem sistemu, boljem od ovog vama mrskog, ozbiljno pisalo? O Partiji – ni slova kritičnog, ni u malim dozama, onako za podjebat'; ništa lošeg i negativnog nije smjelo biti, već su se, krajnje zatupljujuće, na novinskim plahtama od četiri stranice objavljivali referati s partijskih sastanaka. Nemalo je bilo situacija kad se pisalo po narudžbi Partije u slučaju nečije smjene, zatvaranja ili protjerivanja pa se poslala poruka glavnim urednicima što i kako treba napraviti.

O Titu – ni slova. Osim (ne)zasluženih hvalospjeva i uzdizanja Starog na razinu mitološkog, nestvarnog, savršenog bića. O socijalističkom samoupravljanju - propitkivanje toga nije dolazilo u obzir jer udaraš u same temelje. O Nesvrstanima: Tito, Naser, Nehru – 'ajde se usudi ako imaš muda. O JNA – jadna ti majka dovedeš li bilo što u pitanje. O Hrvatskom proljeću – nametnuto je strogo dirigirano pisanje s unaprijed određenim negativnim zaključcima o studentima kao "nacionalistima i klerofašistima". O Bleiburgu i Golom otoku – bez komentara; tko se o tome usudio pričati u birtiji završio je u hapsu.

Znači, o dominantnim temama, čije je preispitivanje trebalo biti suština novinarstva, uz novinarsko, kao što Jakić kaže, "stalno postavljanje pitanja zašto" – muk. Bolna, novinarska, oportuna tišina. To je realnost, uz čast izuzecima i povremenim, pojedinačnim bljeskovima.

Tada se pisalo o sadržajima i kvalitetom bogatoj estradi, prvim, pravim filmskim, glazbenim i voditeljskim zvijezdama, o sportu s pregršt uspjeha. Opravdano se hvalilo socijalnu, zdravstvenu i obrazovnu politiku pa bi sada bilo nekorektno odbacivati ili nepriznavati neke pozitivne dosege iz Jugoslavije. Pisalo se o tratinčicama i jaglacima, sarmama i burecima, kako ih najbolje pripraviti, isto kao što se o tome piše i danas. Tada je faca za špaherom pred TV ekranima bio Stevo Karapandža, a danas su to Špiček, Pažanin i Skoko. Ono što se iz mozaične perspektive pisalo onda, piše se i sada, jer su generalni trendovi gotovo nepromijenjeni.

Jedina ključna razlika između novinarstva onda i sad, razlika koju Tomislav Jakić ne želi vidjeti, u tome je da su mediji onda bili pod strogom kontrolom Partije, autori pod (auto)cenzurom, a brojne teme tabuizirane. Za (novinarski) neposluh se mogao dobiti ukor, otkaz ili zatvor. Nakon Titove smrti i uoči raspada Jugoslavije, kad je stega popustila, novinarstvo je postalo slobodnije. Od '91. do danas nijedna tema nije bila zabranjena do te mjere da je netko neće obraditi. Mogla je biti opasna, no pisalo se, doslovno, o čemu god je svaki autor želio pisati i o čemu je imao informacije: o kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji, korumpiranim ministrima, ratnim zločinima, naširoko se kritiziralo Tuđmana i HDZ. Nije bilo zaštićenih. Nema značajnije osobe koja u bilo kojem tiskanom mediju nije dobila svoju porciju. Deralo se obavještajce iz prethodnog i ovog sistema. Pisalo se o svemu o čemu se od '45. do '90. nije smjelo pisati. Svatko pošten i iskren toga je svjestan – osim Tomislava Jakića.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum