PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO

Koliko ljudi, toliko istina

Ilustracija

Ilustracija


Kažu da povijest pišu pobjednici. Oni koji prežive borbe, bitke i ratove, zbrajajući pritom manje štete i žrtava od gubitnika. Pobjednici u povijesti kreiraju crte razdvajanja država i ljudi, usmjeravaju kolektivne misli u smjeru u kojemu oni smatraju da bi trebale ići i, likujući, skupljaju bijele zastave po osvojenim teritorijima. No, je li zaista baš tako?

Brojnim pojedincima, a još više skupinama, vrlo teško pada prihvaćanje povijesnih istina. Mnogi se jednostavno s njima ne mogu pomiriti, prihvatiti ih, a još manje prevaliti preko usta rečenicu 'Tako je bilo'. Jer, povijest ipak nije samo proizvoljno zabilježena vizija nekolicine zanesenjaka umješnih u pisanju. Povijest je istina. Pa čak i kada neki koriste moć ignoriranja golih činjenica, ona uvijek izlazi na vidjelo, svidjelo se to nekome ili ne.

Prije dvadeset godina, skupina pulskih studenata sudjelovala je u svojevrsnom eksperimentu o pamćenju. Kratkotrajno, ali dinamično istraživanje upriličeno na satu psihologije donijelo je iznimno zanimljive rezultate. Između pedesetak studenata izabrano je deset za direktno sudjelovanje, a ostali su bili indirektni sudionici - slušatelji. Devet studenata poslano je izvan učionice, dok je jedan ostao pred auditorijem.

Profesorica je svima pročitala vrlo detaljno napisanu priču o dvojici muškaraca koji su u nekoj dalekoj zemlji išli u lov vozeći se čamcima. Navedena su i njihova imena, ime sela gdje su živjeli, rijeka kojom su plovili, broj ulovljenih životinja, dio dana kad su krenuli u lov, opis prirode i brojne druge pojedinosti. Jedan od devet studenata ušao je u učionicu, a prvi mu je prepričao priču koju je upravo čuo. Zatim je ovaj prepričao svoju verziju sljedećem koji je ušao i tako jedan po jedan. Posljednji student je prepričao svoju verziju priče pred svima. Bilo je zanimljivo pratiti kako je svaki student prilikom prepričavanja manje ili više modificirao originalnu priču. Rezultat je pokazao da je svatko pamtio samo stvari koje je smatrao važnima i vjerovao u svoju verziju kao jedinu istinu.

Ima li istina zaista toliko mnogo lica ili je jednostavno crno-bijela? Ima li svatko pravo na svoju vlastitu istinu? Vežemo li se samo emocijama za ono što je nama osobno važno, makar racionalno negirali stvarno stanje? Koliko je pogubno do iznemoglosti braniti svoje uvjerenje, iako ono ima uporište isključivo u našem subjektivnom viđenju?

Sve što je zapisano u izrekama o istini, točno je. 'Istina boli', 'Istina oslobađa'. Jedino nikako ne stoji da nekoliko puta izrečena laž postaje istinom. Jer da je tako, čitava povijest bi izgledala samo kao gomila kaotično naguranih događaja.

Kritičko mišljenje trebalo bi biti iznad svakog subjektivnog. Ipak, u našim neznatnim životima skloniji smo pribjegavanju laži, iako i svaka stvarnost ima dvije strane. Ovisno na kojoj stojimo. Povijest, kao učiteljica života, ipak ne trpi neistinu. I premda nije lako biti gubitnik, sagledati istinu, suočiti se s činjenicama i prihvatiti realnost jedini je put prema jednostavnosti života. Često i jedini izbor.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of